Piše: Džozef Stiglic
Postoje dva načina da druge uverite da vam se pridruže: tako što ćete ih ubediti da to učine, ili tako što ćete ih na to naterati agresivnim ponašanjem. Ali u Trampovom slučaju ne funkcioniše ni prvo ni drugo.
Potezom koji je američki ministar finansija Skot Besent najavio kao ekonomski Dan D, Sjedinjene Države su zapretile stezanjem omče oko Irana tako što će uvesti sankcije zemljama koje s njim nastavljaju da trguju. Ali to druge nije navelo da se priključe izolovanju Islamske Republike; štaviše, učestale brljotine administracije predsednika Donalda Trampa ubrzavaju tranziciju kao postameričkom svetskom poretku.
Razumljivo je zbog čega američki „saveznici“ oklevaju da se pridruže Trampovom skupom i nepromišljenom ratu po izboru. Nisu o tome bili blagovremeno konsultovani, i očigledno ne žele da se u njega uključuju sada, nakon što Americi nije uspelo da svrgne iranski režim ili smisli plan B. Zašto bi uopšte iko priskakao u pomoć administraciji koja konstantno grdi prijatelje i saveznike, preti im zauzimanjem teritorija (kao u slučaju Grenlanda i Kanade) i uvodi im rigorozne carine?
Zašto bi uopšte iko priskakao u pomoć administraciji koja konstantno grdi prijatelje i saveznike, preti im zauzimanjem teritorija i uvodi im rigorozne carine
Postoje dva načina da druge uverite da vam se pridruže: tako što ćete ih ubediti da to učine, i tako što ćete ih na to naterati agresivnim ponašanjem. Ali u Trampovom slučaju ne funkcioniše ni prvo ni drugo. Aron Dejvid Miler iz Karnegijeve fondacije za međunarodni mir u pravu je kad zaključuje kako u ovom slučaju Dan D znači „Dan desperacije“.
Da biste nekoga u nešto ubedili zahteva da imate kredibilitet. Drugi moraju da veruju da je administracija postavila ostvarive ciljeve i raspolaže sredstvima za njihovu realizaciju. Ali Tramp ima i te kako zasluženu reputaciju lažova, pa niko ne veruje bilo čemu što kaže. U junu prošle godine tvrdio je kako su iranski nuklearni kapaciteti „u potpunosti i totalno uništeni“; ovog marta je obznanio kako su SAD „bukvalno uništile“ iransku armiju. Rat koji je trebalo da traje četiri sedmice, ili malo duže, ušao je u sedmi mesec. A svi, od Iranaca do Kanađana, znaju da je svaki sporazum koji Tramp potpiše čvrst koliko i papirna maramica.
Trebalo je da Besent bude član Trampovog kabineta s najvećim kredibilitetom. Ali sad ga je prokockao skorašnjim neuspelim pokušajima da uspostavi kontrolu nad tržištima obveznica i valuta. Njegova istinska motivacija gotovo sigurno je bila da svom šefu demonstrira kako „preduzima nešto“. Ali zašto Trampu činiti bilo kakvu uslugu kad već sutra može da se okrene protiv vas, kao što je uradio manje-više svakome ko je pre toga podmetao leđa za njega?
Pošto od uveravanja nema ništa, Trampova jedina opcija je ona koju ionako preferira: siledžijstvo i busanje u grudi. Ali ovo predstavlja problem. On i Besent, reklo bi se, ne shvataju da SAD više ne mogu da druge primoravaju na nešto kao što su to nekad mogle. Tramp ne razume ni promenjenu prirodu modernog ratovanja, ni evoluciju američke uloge u globalnoj ekonomiji. Konstantno zaglavljen u prošlosti, nije u stanju da shvati da se američki udeo u globalnom bruto društvenom proizvodu (izraženom u paritetu kupovne moći) od završetka Drugog svetskog rata prepolovio, s otprilike 30 na manje od 15 procenata u 2025.
Još važnije, SAD su izgubile kontrolu nad ključnim strateškim uskim grlima. Napredni čipovi koji se ugrađuju u vrhunsku tehnologiju proizvode se na Tajvanu, dok Kina dominira na poljima proizvodnje magneta i eksploatacije retkih zemnih elemenata. Kada je o ovome reč, čak i Tramp shvata da Amerika više nema sve adute u svojim rukama. On bi da Iranu preseče priliv od prodaje nafte tako što će targetirati one koji je od Teherana kupuju; ali Kina je kupac 90 odsto iranske nafte namenjene izvozu, a i dalje ima džokera u rukavu u vidu retkih zemnih elemenata.
Nebojša Popović: Između Brisela i Vašingtona – Nova geopolitička računica za Crnu Goru
Pošto vidi da američka moć pod Trampom ubrzano opada, kanadski premijer Mark Karni odlučio je da preseče. Odbio je da ekonomski suverenitet svoje zemlje potčini američkom ludom kralju – i čoveku koji nije u stanju da savlada čak ni Iran.
Ostatak sveta po svoj prilici izvlači istu pouku. Niko ne mora da trpi takvo siledžijstvo. Niko ne mora da kapitulira ili ostane zavistan od Amerike. Globalni ekonomski pejsaž koji se ubrzano menja nudi mnogobrojne prilike za diverzifikaciju. Što pre Besent i Tramp shvate koliko su im loše karte podeljene, to će bolje biti i po SAD i po svet.
Pošto vidi da američka moć pod Trampom ubrzano opada, kanadski premijer Mark Karni odlučio je da preseče. Odbio je da ekonomski suverenitet svoje zemlje potčini američkom ludom kralju
Ukoliko se Kina i druge zemlje odupru Trampovim najnovijih zahtevima – kao što se čini da će biti slučaj – neće ni doživeti slom, ni platiti toliku cenu koliko se SAD nadaju da će biti. Ekonomski svetski rat koji je Besent proglasio završiće se pat pozicijom, nalik aktuelnoj situaciji oko Ormuskog moreuza. SAD će još jednom platiti visoku cenu za svoje postupanje, a troškovi koje nameće drugima širom sveta dodatno će oslabiti njihovu reputaciju i meku moć.
SAD su nekada predstavljale uzor drugima. Bile su simbol demokratije, ekonomskih mogućnosti i drugih vrednosti koje su privlačile mnoge. Sada su primer za to kako ne treba postupati – opominjuća priča o ekstremnoj nejednakosti, eroziji demokratskih standarda, korupciji i društvenim podelama. Ostatak sveta trebalo bi da razvije dodatni afinitet za vrednosti kakve su saradnja i vladavina prava, kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu. Svet oslobođen američkog liderstva, zasad barem, nagoveštava veću stabilnost, bezbednost i prosperitet za sve.
Izvor: Radar
