Piše: Džošua Šir
Prevod: Žurnal
Dok Vašington svečano obilježava 250 godina od osnivanja Sjedinjenih Američkih Država, bivši analitičar CIA-e Leri Džonson tvrdi da se prava priča odvija hiljadama kilometara dalje, u Persijskom zalivu. U opširnom razgovoru sa Glenom Dizenom, Džonson iznosi stav da memorandum o razumijevanju koji je Trampova administracija zaključila sa Iranom nije bio prvenstveno plod diplomatije, već posljedica sve ozbiljnijeg pritiska na energetski sektor i prijetnje produbljivanja krize u snabdijevanju gorivom. On takođe tvrdi da Vašington već nastoji da ključne odredbe tog sporazuma protumači u svoju korist, dok istovremeno tiho smanjuje svoje vojno prisustvo u regionu.
Džonson u razgovoru analizira i strateške posljedice ovog sukoba, budućnost Hormuškog moreuza, odnos snaga između Sjedinjenih Američkih Država, Irana i Izraela, kao i sve veći rizik od direktnog sukoba između NATO-a i Rusije. Bez obzira na to da li se neko slaže sa njegovim zaključcima ili ne, ovaj razgovor nudi provokativan pogled na ubrzano mijenjanje geopolitičkih prilika u trenutku kada globalna stabilnost ostaje krajnje neizvjesna.
Dogovor rođen iz nužde?
Džonson ukazuje na javne izjave predsjednika Trampa, prema kojima su Sjedinjenim Američkim Državama preostale zalihe kritičnog goriva za svega „četiri sedmice“, kao dokaz da se Vašington našao pod sve većim pritiskom.
Tramp je, naime, rekao: „Ako nastavimo da bombardujemo, ti brodovi više neće ploviti… Ostajemo bez rezervi za otprilike četiri sedmice.
Prema Džonsonu, problem nikada nije bio u opštem nedostatku sirove nafte. On tvrdi da je stvarni problem bio u teškoj sirovoj nafti sa visokim sadržajem sumpora, upravo onoj vrsti nafte od koje zavise mnoge američke rafinerije u proizvodnji dizel-goriva i avionskog goriva.
„Nestašica“, objašnjava Džonson, „nije nestašica nafte uopšte. Konkretno, riječ je o nestašici teške sirove nafte koja se koristi za proizvodnju dizela i avionskog goriva.“
Ta razlika, tvrdi on, suštinski mijenja način na koji treba razumjeti cijeli sukob.
Kada su neprijateljstva poremetila plovidbu kroz Persijski zaliv, Džonson kaže da je neposredni udar bio prikriven činjenicom da su desetine naftnih tankera, koji su već bili na moru, nastavile da isporučuju teret koji je isplovio prije nego što su borbe eskalirale.
Međutim, kada su te pošiljke stigle nekoliko sedmica kasnije, osnovni problem u snabdijevanju počeo je da izbija na površinu.
Prema Džonsonovom mišljenju, nije bilo nimalo slučajno to što je Vašington upravo u vrijeme kada su se te rezerve približavale iscrpljivanju snažno gurao ka prekidu vatre.
Zašto je teška sirova nafta važna
Značajan dio Džonsonove analize usredsređen je na tehničko pitanje koje rijetko ulazi u javnu raspravu: nije svaka sirova nafta međusobno zamjenjiva.
Mnoge američke rafinerije projektovane su još prije više decenija upravo tako da prerađuju težu, sumporom bogatu sirovu naftu koja se uvozila iz Persijskog zaliva i drugih regiona.
Lakša, „slatka“ sirova nafta, uključujući i veliki dio nafte koja se proizvodi u samim Sjedinjenim Državama, zahtijeva drugačije procese prerade i ne može preko noći jednostavno zamijeniti taj uvoz.
Džonson je tu situaciju uporedio sa pripremanjem kafe.
I aparat tipa Keurig i francuska presa na kraju daju kafu, primijetio je on, ali je sam postupak potpuno drugačiji. Sa preradom nafte, tvrdi Džonson, stvar stoji veoma slično.
Teška sirova nafta daje takozvane „srednje destilate“, koji se koriste za proizvodnju dizel-goriva i avionskog goriva, dva proizvoda neophodna ne samo za civilni saobraćaj, već i za vojnu logistiku.
Ako se snabdijevanje tim gorivima pogorša, upozorava Džonson, donosioci odluka mogli bi se na kraju suočiti sa teškim izborom između održavanja komercijalnog transporta, poljoprivrede i vojnih operacija.
Naravno, to ujedno objašnjava i zašto je Tramp godinama pokazivao toliko interesovanje za venecuelansku naftu. Nije svaka nafta ista. Sjedinjene Američke Države danas uglavnom proizvode laku naftu iz uljnih škriljaca. Ona je rijetka, ima nizak sadržaj sumpora i relativno se lako prerađuje u benzin, dizel i avionsko gorivo. Međutim, mnoge američke rafinerije, posebno one na obali Meksičkog zaliva, izgrađene su prije više decenija za sasvim drugu vrstu sirovine, tešku naftu.
Upravo tu Venecuela dobija strateški značaj. Ona raspolaže najvećim rezervama ekstrateške sirove nafte na svijetu. Iako je takva nafta gušća, sadrži više sumpora i daleko je skuplja za eksploataciju i preradu, ona je upravo ono što je potrebno brojnim američkim rafinerijama. Drugim riječima, pitanje nije samo koliko nafte Amerika proizvodi, već da li proizvodi, ili može da nabavi, onu vrstu nafte koja joj je zaista potrebna. Zato je venecuelanska teška nafta od izuzetnog strateškog značaja za američku energetiku i rafinerijsku industriju.
Trošenje američkih strateških rezervi nafte
Džonson smatra da i naglo smanjenje američkih Strateških naftnih rezervi pokazuje da su vlasti bile svjesne koliko je situacija ozbiljna.
Prema njegovoj analizi, puštanje nafte iz državnih rezervi samo je kupilo vrijeme. Ono je ublažilo neposredne posljedice poremećaja u snabdijevanju, ali nije otklonilo njegov uzrok.
Čak i kada bi izvoz nafte iz Persijskog zaliva bio odmah obnovljen, tankerima bi, ističe Džonson, i dalje bilo potrebno nekoliko sedmica da stignu do američkih luka.
„Tržište još nije shvatilo šta se zapravo dešava“, kaže on.
Po njegovom mišljenju, prave posljedice mogle bi postati vidljive tek kada se postojeće rezerve dodatno istroše. Tada bi Vašington imao daleko manje mogućnosti da reaguje ukoliko bi nova vojna kriza ili neka velika prirodna katastrofa ponovo ugrozile rad rafinerija.
Američke strateške rezerve nafte pale su na najniži nivo u posljednje 43 godine. Nakon trinaest uzastopnih sedmica povlačenja nafte iz rezervi, u njima je ostalo svega 326 miliona barela. Mnogima to izgleda kao opasno slabljenje jednog od najvažnijih američkih mehanizama za reagovanje u vanrednim okolnostima.
Međutim, stvarnost je nešto složenija.
Dobar dio tog smanjenja rezervi bio je dio međunarodno usklađene mjere kojom se nastojao ublažiti poremećaj na energetskom tržištu izazvan američko-izraelskim ratom protiv Irana i privremenom blokadom Hormuškog moreuza.
Drugim riječima, nije bila riječ o trajnom odricanju od strateških rezervi, već o njihovom privremenom korišćenju u okviru krizne intervencije.
Umjesto toga, nafta je plasirana kroz program pozajmica, koji obavezuje primaoce da, kada se tržište stabilizuje, vrate preuzetu sirovu naftu, ali uz dodatnu premiju od 18 do 24 odsto. Ukoliko se to zaista dogodi i program bude funkcionisao kako je zamišljeno, Strateške naftne rezerve bi na kraju mogle biti čak veće nego što su danas.
Naravno, upravo o tome govore Džonson i Tramp kada tvrde da je dogovor neophodan odmah, prije nego što se situacija dodatno pogorša.
Jer čak ni najopreznije procjene ne mogu u potpunosti otkloniti stvarnu i opravdanu zabrinutost.
Vanredne rezerve su i dalje na istorijski niskom nivou, a zalihe benzina su u pojedinim regionima vrlo ograničene.
U uslovima sadašnje nestabilnosti, svaka nova geopolitička kriza, uragan ili zastoj u radu rafinerija mogli bi vrlo brzo staviti na probu američku energetsku otpornost.
A ono što je ovaj nezakoniti i nemoralni rat pokazao jeste da je sukob sa Iranom razotkrio koliko svjetska ekonomija i dalje zavisi od nesmetanog protoka nafte kroz Persijski zaliv.
Da li Vašington već prekraja sporazum?
Džonson smatra da sam memorandum već postaje novi izvor sukoba.
On tvrdi da je Vašington, ubrzo nakon potpisivanja sporazuma, počeo da traži od Irana dodatne ustupke koji ne proizlaze iz izvornog teksta dokumenta.
Jedan od sporova odnosi se na plovidbu kroz Hormuški moreuz.
Prema Džonsonu, memorandum je Iranu dao primarnu odgovornost za upravljanje komercijalnim pomorskim saobraćajem tokom početnog perioda od šezdeset dana, a nije izričito zabranio Teheranu da kasnije naplaćuje tranzitne takse.
„Tekst je takav kakav jeste“, tvrdi Džonson.
On ukazuje i na odredbe koje se tiču suvereniteta Libana, tvrdeći da je Vašington već preduzeo korake koji nisu u skladu sa obavezama preuzetim tim sporazumom.
Da li će takva pravna tumačenja izdržati širu provjeru, ostaje otvoreno pitanje. Ipak, Džonson smatra da ovi sporovi pokazuju dobro poznat obrazac američke spoljne politike: prvo se sporazum potpiše, a zatim se pokušava naknadno mijenjati njegov ključni sadržaj.
Tiho smanjivanje američkog vojnog prisustva
Možda najzanimljiviji dio Džonsonove analize odnosi se na američko vojno prisustvo na Bliskom istoku.
Suprotno utisku koji se u javnosti stvara o stalnoj eskalaciji, Džonson tvrdi da su Sjedinjene Američke Države već počele tiho da smanjuju svoje operativno prisustvo u regionu.
Kao dokaz navodi izvještaje o povlačenju pojedinih vojnih snaga, izmjenama u sistemu komandovanja, kao i znatno smanjenoj aktivnosti kriznih vojnih štabova koji su do nedavno dežurali neprekidno, dvadeset četiri časa dnevno.
On takođe smatra da je više važnih vojnih objekata u regionu pretrpjelo oštećenja ili da su njihove operativne sposobnosti znatno smanjene u odnosu na period prije sukoba.
Posmatrajući sve te činjenice kao cjelinu, Džonson zaključuje da Vašington nastoji da smanji rizik od novog direktnog vojnog sukoba sa Iranom, iako se u javnosti i dalje služi oštrom i ratobornom retorikom.
„Sjedinjene Države i dalje govore jezikom sile“, kaže Džonson, „ali na terenu se, gotovo svuda, povlače.“
Prema analizi emisije Vantage indijske televizije Firstpost, posljedice rata protiv Irana mogle bi ozbiljno promijeniti jedan od najvažnijih strateških odnosa Vašingtona na Bliskom istoku. U emisiji se navodi da su odnosi između predsjednika Donalda Trampa i saudijskog prestolonasljednika Muhameda bin Salmana značajno zahladnili nakon što je Rijad odbio da dozvoli američkim snagama korišćenje saudijskih vazduhoplovnih baza za ofanzivne udare na Iran.
Pozivajući se na navode o reviziji globalnog rasporeda američkih snaga koju sprovodi Pentagon, Vantage tvrdi da Vašington sada razmatra povlačenje oko 2.300 američkih vojnika iz Saudijske Arabije, zajedno sa sistemima protivvazdušne odbrane „Patriot“ i borbenim avionima.
Prema toj analizi, spor nije samo posljedica ličnog sukoba između Trampa i saudijskog prestolonasljednika. Tokom rata Saudijska Arabija je, kako se navodi, pretrpjela značajne ekonomske gubitke zbog zatvaranja civilnih aerodroma, usporavanja priliva stranih investicija i poremećaja izvoza nafte kroz Hormuški moreuz.
Emisija zaključuje da je Rijad ograničio pristup američkim snagama svojim vojnim bazama kako bi izbjegao dublje uvlačenje u rat, što je, prema toj ocjeni, ozbiljno narušilo decenijama građene američko-saudijske bezbjednosne odnose.
Kao dodatni pokazatelj zahlađenja odnosa navodi se i nedavna turneja američkog državnog sekretara Marka Rubija po zemljama Persijskog zaliva, tokom koje je posjetio više regionalnih saveznika, ali je zaobišao Saudijsku Arabiju. Ako se najavljeno povlačenje američkih trupa zaista ostvari, zaključuje Vantage, to bi moglo imati dalekosežne posljedice po cjelokupno američko vojno prisustvo u Persijskom zalivu.
Nije riječ samo o Sjedinjenim Državama. Treba se zapitati i šta će biti sa odnosom Izraela i Saudijske Arabije. Uprkos decenijama javnog neprijateljstva i odsustvu formalnih diplomatskih odnosa, pojedini izvještaji ukazuju da je izraelska vojna tehnologija, preko američkih odbrambenih ugovora, tiho ugrađivana u bezbjednosne sisteme više zalivskih država. Ta prikrivena bezbjednosna saradnja pokazuje da su strateški interesi na Bliskom istoku odavno mnogo isprepleteniji nego što to priznaje zvanična politička retorika. Ako se sadašnje regionalno prestrojavanje nastavi, čak bi se i ta tiha partnerstva mogla naći pod pritiskom bez presedana.
I to nisu stare vijesti. O tome se izvještavalo 3. jula, što još jednom pokazuje kako je američko-izraelski agresorski rat protiv Irana ubrzao urušavanje američkog uticaja na Bliskom istoku. Ono malo dobre volje koju je Vašington nekada možda imao u regionu nastavlja da isparava, dok se dugogodišnji partneri sve više distanciraju od američke politike. Naravno, sa prijateljima poput saudijske monarhije i Izraela, čovjek se s pravom može zapitati kome su onda uopšte potrebni neprijatelji.
Da li je Iran stekao stratešku prednost?
Džonson smatra da je rat, u konačnici, ojačao, a ne oslabio regionalni položaj Irana.
Prema njegovom mišljenju, Teheran sada ima veću polugu uticaja nad Hormuškim moreuzom, dok istovremeno zadržava značajan uticaj na svjetska energetska tržišta.
On takođe tvrdi da je sposobnost Izraela da vodi dugotrajne vojne operacije protiv Irana znatno smanjena.
Prema Džonsonu, Izrael bi i dalje mogao izvoditi ograničene udare, ali bi teško mogao održati produženu vojnu kampanju bez značajne američke logističke podrške.
On dodaje da su iranske balističke rakete tokom sukoba razotkrile ozbiljne slabosti izraelske protivvazdušne odbrane.
Ove procjene oštro se razlikuju od mnogih zvaničnih zapadnih tumačenja rata, ali upravo na njima Džonson zasniva svoj širi zaključak da se regionalni odnos snaga promijenio.
U analizi prvobitno objavljenoj u magazinu The Cipher Brief, Harison Kas tvrdi da je američko-izraelska vojna kampanja protiv Irana predstavljala prvi veliki sukob u posljednjih nekoliko decenija u kojem američka prevlast u vazdušnom prostoru više nije mogla biti uzeta zdravo za gotovo. Umjesto da protivnika od samog početka jednostavno nadjačaju ogromnom vojnom silom, američke snage morale su da vode složenu, višedomensku operaciju kako bi postepeno razbile slojevitu iransku protivvazdušnu odbranu. Prema Kasu, to predstavlja ozbiljno upozorenje da bi budući sukobi protiv tehnološki i vojno snažnijih država mogli biti daleko teži i skuplji. Kas ističe da su američki vojni planeri decenijama polazili od pretpostavke da je kontrola vazdušnog prostora praktično zagarantovana. Od Paname, preko Iraka, do Avganistana, američka vazdušna nadmoć smatrana je polaznom tačkom svake operacije, a ne ciljem koji je potrebno izboriti. Međutim, rat protiv Irana doveo je u pitanje tu dugogodišnju vojnu doktrinu.
Iako su američke i izraelske snage uspjele da uspostave vazdušnu nadmoć za svega nekoliko dana, to nije postignuto lako. Bila je potrebna do sada neviđena kombinacija sajber operacija, elektronskog ratovanja, upotrebe stelt bombardera, intenzivne razmjene obavještajnih podataka, udara krstarećim raketama i pažljivo koordinisanih napada na više od hiljadu ciljeva.
Pouka te kampanje, smatra Kas, daleko prevazilazi sam Iran. Ako je za savladavanje slojevite protivvazdušne odbrane jedne regionalne sile bilo neophodno angažovati toliko sredstava i resursa, onda se nameće daleko ozbiljnije pitanje: šta bi tek zahtijevao oružani sukob sa vojno ravnopravnim silama poput Kine ili Rusije?
Kako zaključuje jedan američki analitičar za nacionalnu bezbjednost, epoha u kojoj se američka vazdušna nadmoć mogla jednostavno podrazumjevati možda se polako bliži svom kraju.
Sljedeće žarište moglo bi biti u Evropi
Razgovor se na kraju okreće Evropi, gdje Džonson izražava zabrinutost zbog sve većeg zaoštravanja odnosa između NATO-a i Rusije.
On odbacuje izvještaje prema kojima bi Rusija mogla izvesti neki simboličan udar samo da bi ispitala odlučnost NATO-a.
Umjesto toga, Džonson tvrdi da Moskva sve više gleda na evropske vlade kao na neposredne učesnike u sukobu, zbog vojne pomoći Ukrajini, obavještajne saradnje i proizvodnje oružja.
Kao znakove da se političke prilike dodatno pogoršavaju, on navodi narušene odnose između Poljske i Ukrajine, obnovljene istorijske sporove o ratnim zločinima iz Drugog svjetskog rata, kao i sve oštriju retoriku nekoliko evropskih vlada.
Džonson upozorava da bi Moskva, ukoliko se nastave dalekometni napadi na rusku teritoriju, na kraju mogla odlučiti da udari na vojnu infrastrukturu i izvan ukrajinskih granica.
To potvrđuje i izjava od prije nekoliko sati, u kojoj Moskva tvrdi da ubrzano vojno jačanje Evrope više nije samo pitanje podrške Ukrajini, nego znak širih priprema za mogući sukob sa Rusijom. Ruski zvaničnici ukazuju na sve veća ulaganja Evropske unije u proizvodnju municije, oklopnih vozila, sistema protivvazdušne odbrane i na nastojanja da se smanji zavisnost od američkog oružja, kao i na obavezu NATO-a da do 2035. godine poveća izdvajanja za odbranu na pet odsto bruto domaćeg proizvoda.
Pod pritiskom predsjednika Donalda Trampa, mnoge članice NATO-a, uključujući Njemačku, Španiju i Norvešku, znatno su povećale svoje vojne budžete. Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov tvrdi da se dugo proklamovani cilj NATO-a, nanošenje „strateškog poraza“ Rusiji, u praksi pretvorio u otvoreni sukob, dok Ukrajinu opisuje kao „geopolitički ovnovski klin“ usmjeren protiv Moskve.
Moskva takođe navodi odluku Finske da ukine višedecenijsku zabranu razmještanja nuklearnog oružja na svojoj teritoriji, kao i razmatranja sličnog poteza u Litvaniji, kao dokaz da države na ruskim granicama šire svoju vojnu infrastrukturu i podižu nivo konfrontacije.
Kremlj, sa svoje strane, tvrdi da stalno približavanje NATO snaga i naoružanja ruskim granicama predstavlja direktnu bezbjednosnu prijetnju, na koju će odgovoriti dodatnim razmještanjem vojske i jačanjem sopstvenih snaga.
Evo šta je Putin rekao o tom pitanju:
Da li će se analiza Lerija Džonsona na kraju pokazati tačnom, ostaje da se vidi. Ipak, činjenice iznesene u ovom tekstu, kao i sve veći broj izvještaja i događaja koji se u međuvremenu odvijaju, u dobroj mjeri potvrđuju mnoge od njegovih ključnih ocjena.
Rat protiv Irana razotkrio je niz slabosti koje su mnogi politički i vojni krugovi u Vašingtonu godinama potcjenjivali ili jednostavno odbijali da priznaju. Pokazao je koliko američka privreda i dalje zavisi od nesmetanog protoka energenata kroz svjetske pomorske puteve, koliko je skupo i složeno izboriti vazdušnu nadmoć čak i nad jednom regionalnom silom, ali i da su dugogodišnji američki saveznici sve spremniji da vode sopstvenu politiku umjesto da bezuslovno slijede Vašington. Istovremeno, Rusija i Kina pažljivo posmatraju razvoj događaja, proučavajući ne samo američke vojne sposobnosti već i njihova strateška ograničenja i političke pogrešne procjene.
Ako se iz ovog sukoba može izvući jedna opšta pouka, onda je to da je eru nesporne američke dominacije sve teže održati. Vojna sila sama po sebi više nije dovoljna da obezbijedi globalne lance snabdijevanja, garantuje političku lojalnost saveznika ili izbriše posljedice pogrešnih strateških odluka. Bilo da je riječ o Persijskom zalivu, Evropi ili Indo-pacifičkom regionu, pretpostavke na kojima se više od tri decenije zasnivala američka spoljna politika danas se provjeravaju u stvarnim geopolitičkim okolnostima.
Dok Sjedinjene Američke Države obilježavaju 250 godina svoje nezavisnosti, možda najveća opasnost nije u tome što Vašingtonu nedostaje vojna moć, već u tome što i dalje miješa vojnu nadmoć sa strateškim uspjehom. Istorija iznova pokazuje da se ishod ratova ne mjeri time ko je dobio prve bitke, već kakve su političke posljedice ostavile iza sebe. Ako je ovaj sukob išta jasno pokazao, onda je to da je svijet u kojem postoji više centara moći već postao stvarnost, a da se ta činjenica više ne može poništiti ni najvećom vojnom silom.
Izvor: Scheerpost
