Doktor Mina Zirojević sa Instituta za uporedno pravo u razgovoru za NIN ističe da u ovako osetljivom trenutku u kojem se sada nalazimo, ne samo u regionu već i u svetu, donošenje ovakvog dokumenta na nivou UN može da ugrozi ionako slab međunarodni sistem i da obesmisli svaki mehanizam koji je pažljivo stvaran preko 75 godina. „Ideja da svaka država sveta treba da postane čuvar pravde i da odmah interveniše protiv svake vrste genocida bila je u osnovi UN, ali to se nije dešavalo. Prekretnicu je stvorila Gambija, kada je, tek 2019. godine, pred Međunarodnim krivičnim sudom optužila Mjanmar za genocid nad Rohinja muslimanima. O genocidu se retko raspravljalo sve do rata na teritoriji bivše SFRJ. Međunarodni sud pravde je 2007. godine presudio da Srbija ‘nije sprečila genocid u Srebrenici’. Ni tada se nije uzelo priznanje Holandije da su se zapravo njeni vojnici povukli i time ugrozili stanovništvo u Srebrenici. Sud nikad nije presudio da je neka država odgovorna za vršenje genocida. U toku je još jedan od postupaka protiv Rusije koji je pokrenula Ukrajina od 2017. godine. Dva postupka je, može se reći, Ukrajina izgubila, treći je u toku. Iako se autori ovog predloga rezolucije mogu pozvati na veliki broj dokumenata, oni su izdvojili nekoliko u preambuli. Time se prepuštaju zaboravu ostali međunarodni instrumenti i odluke. Na primer, ne postoji podsećanje na slobodu govora, već se ona urušava u predlogu time što se svaki razgovor o ovoj temi zabranjuje, iako bi upravo razgovori na tu temu osvetlili istinu i možda doveli do smirivanja tenzija.
Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, genocidnim se smatraju sledeći akti, izvršeni sa namerom da se uništi, u celini ili delimično, neka nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa kao takva:
– ubijanje članova grupe;
– nanošenje teških telesnih i mentalnih povreda članovima grupe;
– svesno stavljanje grupe u uslove života koji treba da dovedu do njenog uništenja, u celini ili delimično.
Iako su Srbi, i drugi konstitutivni narodi, kontrolisali određene delove teritorije BiH, oni su u drugim delovima sarađivali u različitoj meri, što jednostavno pokazuje da genocidna namera nije postojala, a genocidna namera je osnova da se neka država označi kao genocidna. Do sada priznati genocid je bio:
Holokaust, gde su Nemci pokušali da unište sve Rome i Jevreje koji su bili na teritoriji koju su oni kontrolisali. Pobuna naroda Herero i Nama (1904-1908) kada su nemačke trupe pokušale da ubiju sve članove naroda Herero i Nama u Jugozapadnoj Africi, na teritoriji pod njihovom kontrolom. Događaji u vezi sa raspadom Osmanskog carstva (genocid nad Jermenima i drugima), Burundi i Ruanda – Tutsi i Hutu, Crveni Kmeri i Srebrenica.
Jedino je Srebrenica jedan grad koji se izdvaja od celine ratovanja, a koji se koristi da se zanemare svi pravni elementi koji su potrebni da se definiše i potvrdi genocid. To dalje otvara mogućnost da bilo koji zločin definiše sudbinu celog naroda. Ako se jedna strana u sukobu koja ima matičnu državu i narod van te teritorije proglasi krivcem za genocid, onda bi ovaj presedan bio način da se države prosto izbrišu kao države i narod bi se žigosao samo zbog politike. Živimo, nažalost, u vremenu kada je sve obesmišljeno. Postoje brojni svakodnevni dokazi da velike sile uspešno urušavaju sistem UN i prebacuju zaštitu i tumačenje međunarodnog prava na sebe čime samo sebe aboliraju i postavljaju iznad sistema UN. Trenutno izgleda da UN služe samo za kažnjavanje izuzetno malih zemalja, dok na velike nemaju nikakav uticaj. Ako zabranite da se razgovara o Srebrenici i da se pravni, istorijski, naučni razgovor oštro kažnjava, onda će svaki pokušaj pomirenja i traženja istine biti izgubljen.
Izvor: NIN
