Piše: Dušan Krcunović
Crna Gora je članica Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, institucije koja se smatra predvorjem Evropske unije, kao što je i članica NATO alijanse, najvećeg „odbrambenog“ vojnog saveza. Na svoju sramotu. Jer, ove činjenice nimalo ne doprinose diplomatskom ugledu zemlje iz kojeg bi trebao da izvire njen međunarodni uticaj, što se potvrđuje u slučaju trojice crnogorskih državljana iz Nikšića – Rajka Krivokapića, Marinka Jovanovića i Dragutina Lalatovića – koji još uvijek čame u zarobljeništvu na teritoriji privremeno okupirane južne srpske pokraine Kosovu i Metohiji.
Kada je 1999. godine jedinstvena država Srbije i Crne Gore bila izložena vojnoj agresiji NATO-a, tada je ta „intervencija“ opravdavana humanitarnim razlozima sprečavanja navodnog masakra nad albanskim stanovništvom. Politički zapad koji je monopolizovao univerzalni pojam čovječnosti – za koji će Karl Šmit reći da je „ideološki instrument posebno koristan za imperijalističke ekspanzije“ – uskraćujući ga svojim kriminalizovanim neprijateljima, danas je nijem pred svakodnevnim kršenjem ljudskih prava srpskom stanovništvu od strane štićenika NATO-a. U tom kolopletu terora prištinskog režima našla su se i trojica crnogorskih državljana.
Dušan Krcunović: Agon i timokratski čovjek u djelu Marka Miljanova
Slaba je satisfakcija to što u maju ove godine Priština nije primljena u Savjet Evrope na sjednici Komiteta ministara Evropske unije. Iako je napravljen presedan time što je preporuka izvjestioca Dore Bakojanu o prijemu Prištine u članstvo Savjeta Evrope 27. marta dobila većinsku saglasnost Političkog komiteta Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, da bi 18. aprila isti taj zahtjev bio usvojen i na sjednici Parlamentarne skupštine, lažnoj državi je ipak spuštena rampa pred poslednji korak ka članstvu u Savjetu Evrope. Naprosto, tamošnji režim nije ispunio ni one uslove koje je propisala sama Dora Bakojanu za dobijanje članstva u Savjetu Evrope kao najstarije zajedničke evropske institucije u čijem se okrilju mogu naći samo suverene evropske države i koja se posebno bavi demokratijom, vladavinom prava i ljudskim pravima. Čak ni u postojećoj konstelaciji geopolitičkih odnosa i urušenog međunarodnog pravnog poretka, privremenim prištinskim vlastima nije moglo biti da se „Republjik Kosova“ učlani u Savjet Evrope. Pa ipak, trojica crnogorskih državljana i dalje bespravno tamnuju na teritoriji sa jedinim statusom koji joj se ne može osporiti: ex lex, „izvan zakona“, izvan civilizacije. Upravo tu počivaju razlozi zatočeništva nikšićkih mladića kojima su suspendovana ljudska prava, što znači – čak i da su tačni navodi prištinskog režima o natpisu „Kosovo je Srbija“ na okviru registarske tablice njihovog vozila – da su zatočeni zbog delikta mišljenja.
No, kako objasniti odnos ključnih institucija Crne Gore prema sudbini njenih obespravljenih i otetih državljana? Da nema zaokupljenosti fingiranom „ustavnom krizom“ i tugaljivom sagom formiranja vlasti u Podgorici, da nema snishodljivosti prema zapadnim partnerima i da ima imalo diplomatske kreativnosti, Rajko, Marinko i Dragutin odavno bi bili na slobodi i sa svojim porodicama.
Nemoguće je ne osjetiti tjeskobu na mučnu pomisao da bi ovogodišnje nalaganje badnjaka u navečerju Božića ispred Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca u Nikšiću moglo proteći bez trojice naših sugrađana. Oni pripadaju onom etosu koji je „tridesetoavgustovcima“ omogućio politička namještenja koja su ubrzo prerasla u ono što je Alen Badju označio kao „diktaturu funkcionarijata“.
