Novi talas antireligijske propagande predstavlja atavističku pojavu, poteklu iz totalitarnih režima čijom je surovom i nečovječnom vladavinom obilježen gotovo cijeli prošli vijek, koji je zbog toga i nazvan „poluvijekom“. Sjetićemo se da je čuvena „Povelja 77“ o ljudskim pravima i slobodama, koju su krajem sedamdesetih godina sastavili vodeći čehoslovački intelektualci i protivnici komunističke diktature, sadržavala i odredbu o pravu na slobodu vjeroispovijesti.
S tim u vezi, progon hrišćanstva iz javne sfere je kod nas ideološki motivisana atavistička pojava militantnog bogoborstva, budući da je upravo u diktaturama dvadesetog poluvijeka zacrtan, a u ambalažu demokratije s početka 21. vijeka samo prepakovan projekat progona homo reigiosus-a iz zajedničkog društvenog prostora. Stalni antireligijski pritisci na društvo i javnu sferu putem medija „glavnog toka“ – koji ne zastupaju sekularnost kao načelo funkcionalne diferencijacije između vjerske sfere i društvenih institucija već propagiraju sekularizam kao ideološki svjetonazor – novi je oblik borbe protiv ljudske duše žedne ideala svetosti, dobrote, ljepote i uzvišenosti. Obezdušeni čovjek ostaje u životu, nastavljajući da obitava u nekoj somatskoj formi života ispražnjenog od svakog ljudskog smisla i vrijednosti. Budući da je čovjek živi hram Božiji, borba za njegovu dušu je nastavak borbe za svetinje. Briga za dušu i njega duše je izvorno ime za kulturu i izvor je kulture.
Odbaciti vjersko kulturno nasljeđe i hrišćanske vrijednosti iz javnog života znači dovesti u pitanje same osnove društva. Hrišćanski etos je izvor normativne svijesti, društvene solidarnosti, empatije, dostojanstva, neprikosnovenosti života i drugih vrijednosti na kojima je zasnovano čovjekovo moralno samorazumijevanje. I kada se govori o odnosu između hrišćanstva i javne sfere u kontekstu savremenih evropskih država, onda treba imati u vidu da su te države upravo zbog toga paradoksane tvorevine.
O tome govori čuveni „Bekenferdeov diktum“ ili „Bekenferdeov paradoks“, nazvan po njegovom autoru, posvećenom hrišćaninu, čuvenom profesoru prava i sudiji njemačkog ustanog suda, Ernstu-Volfgangu Bekenferdeu: „Liberalna, sekularizovana država svoj život crpi iz pretpostavki koje sama ne može garantovati. Ta velika kocka odigrana je zarad slobode.“ Stav koji je zapisan 1967. godine i danas je polazište za rasprave o ulozi hrišćanstva u javnoj sferi i modernoj državi.
Moderna pravna i sekularna država svojim građanima ne može da nametne pogled na svijet (ona treba da bude svjetonazorno neutralna), već osigurava pluralizam pogleda na svijet u ime građanskih sloboda i prava. Ali, u isto vrijeme se mora priznati da zakoni ne mogu da funkcionišu bez neke kolektivno obavezujuće moralne osnove, niti pluralizam može da postoji bez nekog integrišućeg osjećaja zajedništva. Te moralne osnove i društvena kohezija u evropskim zemljama potiču iz tradicionalnih hrišćanskih svjetonazora kojih se sekularna, liberalna država ne smije savim odreći, jer nije u mogućnosti da stvori nove vrijednosti i izvore legitimiteta umjesto tradicionalnih vrijednosti. Upravo je u tome paradoks i velika kocka, rizik i hazard u koji se upušta savremena sekularna država, zarad ljudskih sloboda i prava. Taj rizik ili kocka mogla bi da bude izgubljena ukoliko država sasvim potisne iz javne sfere vrijednosti hrišćanske kuture koje podrazumijevaju moral obaveze i dužnosti koje imamo jedni prema drugima i prema zajednici u kojoj živimo.
Dr Dušan Krcunović
Izvor: „Agora“, Svetigora
