Termin „politička korektnost“ nije novijeg datuma, bar dva-tri vijeka jeste u opticaju, ali posebno se koristio tokom prošlog vijeka, da bi s kraja osamdesetih godina do današnjeg dana počeo gubiti svako svoje plemenito svojstvo, postajući sinonim za „političku poslušnost“, ili za „politički korisno ponašanje“.
Drukčije rečeno, koncept etičnosti na kojem je utemeljen ovaj termin poražen je u korist koncepta politizacije svega, apsolutno svega, pa i književnosti.
Politika je postala čudovište novog vijeka koje usisava svaki oblik intelektualne i umjetničke kreacije, pa i ljudskog razuma, propisujući šta jeste a šta nije „korektno“. Nastupajući, dakle, kao „plemeniti otac” koji treba da odbrani djecu ove zemlje, da ih međusobno izmiri i zaštiti od oluja i ratova, koncept „političke korektnosti“ počeo je da se raskriva kao još jedna totalitarna obmana. Stoga se udara sa svih strana na kanone nacionalne i svjetske književnosti. Za naše prilike to se najbolje vidi u tretmanu djela Petra II Petrovića Njegoša, povremeno isti tretman sljeduje i Iva Andrića. U svjetskom kontekstu to može ilustrovati tretman literature za djecu. Nedavno je, recimo, znatan dio Diznijeve produkcije osporavan pod teretom optužbi za „predrasude i rasizam“ („Petar Pan”, „Dambo”, „Knjiga o džungli” itd.). Šta govoriti o sumanutom progonu ruskih klasika u kontekstu aktuelnih ratnih dešavanja!
Neki dan se na udaru našo i jedan Viljem Šekspir, i to u Velikoj Britaniji, bivajući ocijenjen kao „krajnje desna“ književnost. Šekspiru su pridruženi velikani, poput Tolkina, Hakslija, Orvela, Konrada. Jedan od indikatora „opasnosti“ jeste što se ovi pisci nalaze na listi „ključnih tekstova“ koje čitaju bijeli nacionalisti. Listu je sačinio, inače, „Prevent“ – program za borbu protiv terorizma koji finansiraju poreski obveznici i vodi vlada, kako je u svom pregledu ove teme prenio „Dejli mejl“.
Paradoksalno je i apsurdno da navodni promoteri mira u svijetu i borbe za ljudske slobode uzimaju kriterijum ideološke i rasne pripadnosti čitalaca kao argument da optužuju pisce i njihova djela kao potencijalno opasne izvore nadahnuća za terorizam ili rasizam. Zaista, podsjeća na brojne hajke koje su se kod nas pokretane protiv Njegoša, koji je, tako, u očima pojedinih „interpretatora“ dobio status „genocidnog pjesnika“.
Paradoksalno je i apurdno, u ime očuvanja mira u svijetu, optuživati, recimo, Konrada koji je bio žestoki kritičar terorizma („Tajni agent“), ili Tolikna i Orvela koji su bili izrazito antitotalitarni pisci.
Paradoksalno je i apurdno, ali nije neočekivano; nije čak ništa novo, jer svaki imperijalistički poduhvat upravo je pretendovao ne da redefiniše, nego da sruši sve bogove starog ili tek porobljenog svijeta.
Sve češći udari na imena kanonske književnosti mogu jedino da uruše stubove na kojima ova planeta još kako-tako opstaje. I to, što se, recimo, jedan Šekspir, ili jedan Njegoš kod nas, nalaze na meti osuda nije nikakav dokaz o zlobivosti njihovih djela, već o podlosti savremenih centara moći, koji teže da sruše najveće sisteme vrijednosti i spremnosti ljudske da se suoči, makar da čita istine o sebi, o svojoj prošlosti, svojoj prirodi, koja jeste i dobra i zlobiva, a, evo, postaje i „politički korektna“, dakle korisna; ali ne za sebe, nego za zloupotrebu silnika što u rukama drže poluge političke moći.
Sve su prilike da je politika porobila filozofiju, a skoro zadavila i samu književnosti, koja će biti nagrađena ili „nobelovana“, u školama čitana, samo ako je „politički korektna“.
Primarni cilj ovakvih poduhvata jeste da se izvrši denacionalizacija kultura, da se, dakle, uklone svi elementi koji imaju snagu kohezije naroda u veće, dakle, autonomne sisteme. Istovremeno, favorizovanje raznovrsnih koncepata „manjine” ima cilj ne da unaprijedi život, već da dezintegriše zemaljsku družinu, da oformi što veći broj minornih (ne u kvalitativnom, već u kvantitativnom smislu) sistema, koji ne mogu sami da štite svoju autonomiju.
Kako je u prošlom vijeku komunizam pokušao da pokori religiju, tako vrli novi svijet teži da pokori i religije i nacije, a sve, razumije se, zbog mira u svijetu. Cilj je uspostaviti totalitarnu kontrolu, omogućiti nesmetan protok kapitala u samo jednu kasu, a, očito, zadovoljiti i nekakvo dijabolično naslađivanje poslušnošću robova.
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
