Piše: Dragana Kanjevac
Svi koji su doživeli NATO bombardovanje 1999. imaju svoj prtljag uspomena. Neki su išli u skloništa, neki su se veselili i lumpovali, malo iz inata, malo da pobede strah. Ljudi su bili solidarni, ljubazniji nego inače. Porodice su se udruživale i živele u privremenim komunama, a bilo je onih koji su spas pronašli u bežaniji u Budimpeštu ili po rodnim selima.
Bilo je to vreme analognih video-kamera, amaterski kamkorderi bili su dostupniji ljudima. Nije bilo društvenih mreža ni Jutjuba za deljenje snimaka. Internet veza išla je preko fiksnog telefona, sa karakterističnim zvukom kada se, i ako se, konačno ulogujete. Radio program je dominirao. Televizija je proizvela zvezde i antizvezde tog vremena. Avram Izrael iz Gradskog centra za obaveštavanje bio nam je i otac i majka: „Pažnja, pažnja vazdušna opasnost za Beograd! Otvorite prozore, spustite roletne, isključite električnu energiju, ugasite plin i sa sobom ponesite pripremljene stvari“, glasila je mantra.
Uveče nas je čekao Miki sa TV Palme i njegove propovedi sa olovkom u ruci, usmerene ka NATO glavešinama, i odjavom: „Ako dođete, nećete se vratiti.“
U to vreme proizveden je i kućni dokumentarac „On krstari, ja krstarim“, intimni dnevnik bombardovanja koji se dešava u beogradskom naselju Žarkovo.
Jel bombarduju kod vas?
Autori su Aleksandar Janković i Marko Čvorović, koji su pozajmili VHS kameru želeći da prave film o žarkovačkim beskućnicima. Kako se bombardovanje približavalo, odlučili su da promene temu. Od najave „intervencije“ (kako je Si-En-En nazivao sipanje bombi po nama), beležili su svoju porodicu, komšiluk, lokalne pijance. Nastalo je autentično svedočanstvo koje je moglo i da se nazove „NATO protiv moje ulice“, kako navodi Janković.
Film počinje scenom sa terase, kamera se trese, u prednjem planu konopac sa rubljem i štipaljkama, a u pozadini eksplozije. U tom trenutku niko ne zna ni šta se zbiva, ni odakle potiče, ali da gruva – gruva. Potom sledi jutro i legendarna izjava lokalnog pijanca koji na pitanje da li se uplašio, odgovara, blago se njišući: „Ja? Kako mogu? On krstari, ja krstarim.“
Po izjavi ovog alko-zen-majstora balansiranja pod vazdušnim udarima – film je i dobio naslov.
Na dan početka bombardovanja, autori pitaju komšije kad će bombardovanje. „Kakvo bombardovanje“, kažu, „i ako bude nešto to će oni da istresu u more…“
Raspoloženje na ulici je na nivou. Ređaju se teorije o Klintonu i Moniki Levinski, podržava se Slobodan Milošević, kojeg i vidimo na TV ekranu u obraćanju povodom odbijanja ulaska stranih trupa u SR Jugoslaviju.
Sa mrakom sirene za vazdušnu opasnost zlokobno kreću da zavijaju. Metež u kući, sestra plače, traži se ključ tetka Nadinog stana, sluša se radio i puši se, mnogo.
Napolju se skuplja društvance: ko se uplašio a ko nije. Neki negoduju što se situacija snima, neko pita kamermana ide li to uživo. Kreće gruvanje, alarm jednog automobila se uključio, opšte psovanje Zokija da ugasi taj alarm više.
Crni humor u realnom vremenu.
Ekipa na ulici zagrejana, gledaju se bombe kao vatromet, pije se pivo, jedan komšija kaže da nema bombardovanja, najpijaniji se raduje i obaveštava da smo oborila dva komada… Opšti cirkus.
Bežanija u skloništa, ujutru preslišavanje gde su i šta gađali. Tu je i ortak koji stalno spava, baba sedi pored telefona i sekira se, ali je i ujedno najpribranija. Sa njenom izjavom se ovaj film i završava: „Prošlo je bombardovanje ali nije došao mir.“
78 dana
Igrani film „78 dana“ (2024) mlade autorke Emilije Gašić bavi se istom temom i donekle na sličan način. Film je sniman popularnom kućnom tehnologijom tog vremena – analognim HI-8 kamerama.
Roditelji sa tri ćerke odlaze na selo tokom bombardovanja. Devojčice video kamerom snimaju šta se dešava oko njih. Sve izgleda potpuno dokumentarno. Da nema profesionalnih glumaca u ulozi roditelja (Jelena Đokić i Goran Bogdan) zakleli biste se da se radi o kućnom videu.
Glumački stub čine tri ćerke različitog uzrasta, koje i snimaju sebe i okolinu: malo se igraju, gledaju Kasandru, malo se dosađuju, lepe prozore trakom ne bi li se zaštitili od detonacija. Tata biva mobilisan, mama je van sebe a devojčice žive svoj život u novim okolnostima – ima i zaljubljivanja i ljubomore, svega ima u njihovom mladom i nevinom svetu dok padaju bombe oko njih.
Nema patetike u filmu ali ima životnosti i humora. I tragike. Najmlađa ćerka, mala Tijana „oduvala“ je profesionalne glumce svojom upečatljivošću i harizmom. Gostujući na televiziji izjavila je da bi volela da snima i dalje, ali samo ovakve filmove „a ne one dosadne“.
Jelena Đokić, koja u filmu igra majku, izjavila je da se trudila da se uklopi u način na koji devojčice igraju, da svojom glumom ne naruši autentičnost priče.
Sve ovo doprinelo je da film ima uspešan festivalski i bioskopski život, višestruko je nagrađivan u zemlji i inostranstvu.
Više od dokumentarnosti
Ovi filmovi potvrđuju izreku koja se pripisuje francuskom reditelju Žan Lik Godaru – da je svaki igrani film onoliko dobar koliko je dokumentaran, a da je dokumentarni film onoliko dobar koliko je igrani.
Isceljujući efekat ovih filmova tiče se oživljenih sećanja na jedan traumatičan period naše zemlje koji smo mnogi od nas potisnuli. Politički gledano – sa raznih strana nam je predočeno da smo sve to i zaslužili, da nije bilo strašno kao na drugim mestima, da nemamo pravo na traumu.
Intimni pogledi na bombardovanje kao što su „78 dana“ i „On krstari, ja krstarim“ vraćaju nam to pravo. I podsećaju da nijedno ljudsko biće nije zaslužilo da bude meta bombi. Bez obzira kakva se politika vodi u ime konkretnih, živih ljudi.
Izvor: RTS OKO
