Jedina stvarna žrtva jugoslavenskog perioda bila je jugoslavenska književnost, izjavio je autor nedavno objavljene knjige “Književna republika Jugoslavija” Boris Postnikov u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koja je dostupna na ovoj poveznici.
S Postnikovom, komentatorom tjednika Novosti i urednikom podlistka Kulturne Novosti, Tomičić je razgovarao o njegovom uredničkom i spisateljskom radu, ali najviše o temi njegove posljednje knjige, “Književna republika Jugoslavija”, koja je izazvala ideološke napade što se uklapaju u nacionalističku fobiju od Jugoslavije i javni pritisak da se o bivšoj državi prestane govoriti.
Postnikov je, međutim, “nasuprot žrtvoslovnim pričama nacionalnih književnosti”, istaknuo “zanimljiv paradoks” koji mu je poslužio “kao ulazna vrata u knjigu”: da je “jedina stvarna žrtva jugoslavenskog perioda bila – jugoslavenska književnost”. Jugoslavensko razdoblje, naime, bilo je “period procvata nacionalnih književnosti”: 1945. kodificira se makedonski jezik, krajem 60-tih godina bošnjačka književnost, krajem osamdesetih godina formira se “montenegristika” kao grana znanstvenog istraživanja… “Nakon polemika šezdesetih, jedina književnost koja je bila zaboravljena, prešućena, izbrisana, bila je jugoslavenska, što je zanimljiv paradoks”, ustvrdio je Postnikov.
Usprkos tome, do danas opstaju argumenti, vrlo slični u svim postjugoslavenskim književnostima, prema kojima se svaka od njih predstavlja najvećom žrtvom Jugoslavije. “Takvi argumenti istodobno daju i opravdanje i cilj: bili smo tlačeni, sad se borimo za slobodu. U Hrvatskoj je to stalna priča, ista u svakoj konzervativnijoj povijesti književnosti. Srbi govore slično, pa čak i Bošnjaci, čija je književnost konstituirana krajem šezdesetih. Kažu: ‘Da, konstituirana je, ali nismo imali institut za istraživanje…’”
Postnikov je objasnio kako se pojednostavljeni razvoj još od prve Jugoslavije može prikazati kao postepeno napuštanje ideje zajedničkog identiteta u korist pobjede nacionalnih narativa. “Argumenti nacionalnih književnosti isti su kao argumenti onih kojima se moj pristup ne sviđa: ‘pod krinkom jugoslavenske književnosti poturate velikosrpsku hegemoniju’, ‘želite obnoviti Jugoslaviju’, ‘izmišljate što ne postoji’, ‘selektivno birate primjere’… Žao mi je ne znaju mnogo ljudi koji negativno govore o mojim argumentima, jer da znaju, vidjeli bi da su njihovi argumenti formirani u Jugoslaviji, da ne govore ništa novo i da su – postjugoslavenski”, ironizirao je Postnikov.
Na Tomičićevo je pitanje komentirao i kritiku njegove knjige politologinje Mirjana Kasapović. “Problem Kasapović je u tome što piše o stvarima o kojima ne zna ništa. Nije upućena u književnu teoriju i metodologiju proučavanja književnosti, pa zato valjda i inzistira da je moj jezik nerazumljiv i da se razbacujem stručnim pojmovima, što je začuđujući antiintelektualizam za nekoga tko je imao sveučilišnu karijeru”, kazao je dodajući kako za Kasapović “ima razumijevanja”, jer joj je “srušio ono što je tvrdila prije nekoliko mjeseci” u svojoj knjizi “Zbogom postjugoslavenstvu!”.
“Priča o Jugoslaviji nije završena – Mirjana Kasapović je pripomogla da se nastavi”, kazao je, osporavajući tvrdnje Kasapović o navodnim izdašnim potporama kojima Ministarstvo kulture financira pisce koje Postnikov svrstava u “književnu republiku Jugoslaviju”. Taj novac ne dobivaju pisci, nego izdavači, a i nije ih biralo hrvatsko Ministarstvo kulture, nego su strani izdavači “tražili Jergovića a ne Aralice”, pa argumenti Kasapović “samo potvrđuju to što pišem”, kazao je.
“Niti tvrdim da su pisci o kojima pišem potpuno odvojeni od institucionalne potpore, naprotiv, niti je taj tip sitnih potpora usporediv s činjenicom da je Dubravka Ugrešić morala bježati iz Hrvatske, da je Predrag Matvejević nalazio metke u sandučiću pa također morao otići, da su neki dobivali otkaze, da je Daša Drndić s Trećeg programa Radio Beograda morala otići u Kanadu, ili s tim da je lijeva vlast u Hrvatskoj napadala ljude zato što uspostavljaju veze sa Srbima”, argumentirao je Postnikov.
“Književnu republiku Jugoslaviju” Postnikov zamišlja kao “enklavu Svjetske književne republike”, kao “nadnacionalni prostor u kojem sudjeluju isključivo anacionalni ili antinacionalistički autori, mediji, kritičari i urednici, ljudi koji predstavljaju manjinu u matičnim postjugoslavenskim državama, ali ono što ih izdvaja jest da su uglavnom internacionalno puno priznatiji od nacionalnih ili nacionalističkih pisaca”.
Istodobno, u Hrvatskoj zapaža “velik javni pritisak“ da se o Jugoslaviji ne govori, ili da se govori isključivo negativno. “O tome svjedoči već i činjenica da se digla velika prašina oko knjige koja ima ‘hard-core’ teorijske dijelove, i u kojoj cizeliram stručne termine sociologije književnosti”, kazao je Postnikov, kojemu je bavljenje Jugoslavijom “prije svega pitanje slobode”. “Zašećerena nekritička jugonostalgija je samo naličje jugofobije, jugoalergije. Ako Jugoslaviju potpuno otpišeš, ili ‘pamtiš samo lijepe dane’, slabo ćeš moći naučiti iz tog perioda, a Jugoslavija je, mimo pozitivnih i negativnih stavova, vrlo zanimljiva država”, kazao je Postnikov u razgovoru u kojem su tema bili, među ostalima, Pascale Casanova, Pierre Bourdieu, Miljenko Jergović, Ivan Aralica, Svetislav Basara, Svetozar Petrović, Igor Mandić, Stanko Lasić, Danilo Kiš, Ivo Andrić, Ante Tomić, Slavenka Drakulić, Dubravka Oraić Tolić, ali i Nikola Grmoja, Tomislav Karamarko i Nino Raspudić…
Izvor: Portal Novosti
