Piše: Elis Bektaš
Iz neobjavljenog pjesničkog rukopisa
tek što je prekinuta
pupčana vrpca
a mjesec već skakuće
kada bi smrt obukla
pončo i šešir
mi bismo rekli luda
bjelina bjelinama
tiho bjelina
crnilo na red čeka
sjećanja mi sve više
granici liče
nevidljivo prisutnoj
dvije ulične mašte
mjauču noću
ispod moga prozora
sklopljen kišobran tiho
broji slogove
to on haiku piše
kako to bude veselo
kad se spotakneš
o žicu od maljutke
kraljevskim imenima
glas kao ženski
sad sinove doziva
vjetrolike istine
bez kormilara
za zlato izgaraju
dražesno uvrnuti
protekli dani
poput svinjskih repića
kao ždrijebe
hrže novo jutro
majke mu nema
oblak sa leotara
zagleda žene
kao zidar sa skele
gradom moje mladosti
ječe pitanja
kao huk navijača
prođe oblak kraj mene
koraka laka
kao kraj turskog groblja
uplašio se mjesec
trne mu odsjaj
kao ruka pred infarkt
blago je nebo
kao pogled ubice
nakon presude
kucnuo je čas
da vižljaste smrti
krenu na juriš
prazan rukav košulje
kroz njega huči
nijemi slap zabluda
iz dubine pećine
strah me zove stran
samoće mu je dosta
praznik veseli djecu
na grad se spušta
sumrak boje tumora
možda se samo čini
da kip u parku
zvižduće stari šlager
