Piše: Sinan Gudžević
Vijest da je ovaj svijet napustio slikar i pisac Ruđero Savinio saznao sam skoro pet mjeseci nakon što se to desilo. Takvo kašnjenje vijesti je teško objasniti u ovom vremenu kad je broj komunikacijskih mogućnosti veći nego ikad. Nešto se može objasniti i datumom, on ponekad učini da broj komunikacijskih mogućnosti ne jamči i samu komunikaciju. Ruđero Savinio je preminuo desetak minuta nakon što su kalendar i sat pokazivali da se ušlo u novu godinu, a čovjek je te noći najmanje pripravan na žalosne vijesti.
Ruđero Savinio je poživio devedeset godina i devet dana. Rođen je u Torinu 22. decembra 1934, a preminuo 1. januara 2025. u svojoj kući u Cetoni između Rima i Siene. Iza njega je ostala supruga pjesnikinja Anelisa Aleva, sin Andrea i kćer Gema. Ruđero je sin slikara, pisca i muzičara Alberta Savinija, a Albertu je rođeni brat Giorgio de Kiriko. Alberto Savinio se građanski zvao Andrea de Kiriko, a prozvao se drukčije da bi brat i on sam imali autonomiju autorstva. Majka Ruđerova je bila glumica Maria Morino, Ruđero je bio i ostao Savinio, ali se njegova djeca prezivaju de Kiriko. Tako Ruđero Savinio otac i Anelisa Aleva majka imaju djecu koja se prezivaju De Kiriko.
Ruđera sam upoznao u Rimu, u kući gdje je živio s Anelisom. Oboje su bili već roditelji, djeca su im istih godina kao i moja. Jednom smo, dok smo živjeli u Napulju nas četvoro došli kod njih četvoro u posjetu i cio jedan dan proveli s njima.
Ruđero odavno ima status velikog slikara. Brojne izložbe i monografije, nagrade i priznanja. Prvu izložbu, grupnu, sa još dvojicom, imao je još 1956, i nju je otvorio niko manji nego Đusepe Ungareti. Ruđero je tada bio već četiri godine bez oca, slikarski upućen na strica. Rado je govorio i o ocu i o stricu. Jednom sam mu, dok smo razgovarali o Ovidiju, spomenuo kako sam vidio njegove slike “Nimfa Eho” i “Studija o Narkisu”. On je kazao kako je veliku ulogu u njegovim slikarskim počecima odigrao njegov otac, koji ga je stalno bodrio i hvalio i govorio mu kako slika kao mladi Rembrandt.
A jednoga dana mu je kazao da slika i bolje od Rembrandta, jer slika slobodnije. Tako je Ruđero u neku ruku porembrantio, te su i motivi iz Ovidijeva perpetuum carmen, svakako na tragu Rembandtove “Danaje” i “Jova i Ganimeda”. Otac ga je od trinaeste godine uputio da često ide stricu, jer je ovaj “osim što je veliki slikar, još i veliki čovjek”, a stric Giorgio ga je rado primao u svojoj radionici i davao mu ne samo savjete, nego i zadatke. U zadatke je išlo i kopiranje starih majstora, tako je načinio i kopiju Rembrantova “Poljskog kavalira” koja se stricu svidjela. O ocu i stricu je pričao nenametljivo, stalno ih spominjući kao mio padre i mio zio.
Jednom prilikom je kazao kako je njegov stric stavio lovorov vijenac na glavu njegovu ocu kad je došao da ga vidi mrtvog. Ta dva brata je André Breton u svojoj antologiji “Antologie de l’humour noir” godine 1940. nazvao izvorima moderne mitologije, koju su razvili kroz “jako simboličan i konkretan jezik”, univerzalno razumljiv jer teži da rigorozno posvjedoči o specifičnoj stvarnosti doba i metafizičkog preispitivanja svojstvenog tom razdoblju. Takav je gigantski umjetnički jaram imao na svojim ramenima Ruđero Savinio. Nezaboravno je kako je jednom kazivao kako mu je stric Giorgio savjetovao: “Zatamni, zatamnjuj: uvijek ćeš moći da osvijetliš!”
Dva-tri puta mi je Ruđero spomenuo i Dubrovnik kao mjesto gdje su neki njegovi preci živjeli i bili poklisari Dubrovačke republike u Istanbulu. Mene je to zanimalo, i htio sam da podrobnosti čujem od njega, budući da mi iz spisa njegova oca i strica te stvari nisu izgledale posve jasne. Znam da im se otac zvao Evaristo, da je bio inženjer i da je radio na izgradnji pruga u Tesaliji, čini mi se i u Anadoliji, znam da su njih dvojica rođeni u Grčkoj, i to je bilo više-manje sve. Nadao sam se da ću jednom u Rimu sve to čuti od Ruđera natenane, ali vrijeme epidemije od virusa corona stvar je odgodilo, da bi je sad nepovratno i onemogućilo. A povijest familije de Kiriko nije posve razjašnjena. Zagrebački profesor povijesti i turkolog Vjeran Kursar u važnoj knjizi o levantincima u Osmanskom Carstvu ima mjerodavnu građu i za familiju de Kiriko.
Još jednu ovidijevsku zgodu sa Ruđerom moram ispričati, to jest barem je kratko ponoviti, jednom sam je, ima tome već deset godina, u ovoj rubrici podrobno ispričao. Dakle, prevodeći osamdesetih godina Ovidijeve “Metamorfose”, kod povijesti o Orfeju i Euridiki, našao sam među raznim djelima inspiriranim tom građom, i sliku “Orfej i Euridika” Alberta Savinija. Ona je naslikana godine 1951, tempera na kartonu, a nalazi se u Firenci, u Galleria d’arte moderna, u Palaco Piti. Na slici Orfej sjedi na nekom divanu, lijevu ruku naslonio na divan, a Euridika stoji iza naslona divana s desnom rukom na Orfejevu lijevom ramenu. Meni se njeno tijelo, zaklonjeno Orfejevom lijevom rukom i naslonom divana, uvijek činilo kako se pomalja negdje iz nevidljivoga poda.
Osim desne šake, od Euridike se vidi samo lice, i to samo iznad usta, oči i plava kosa. Crnokosi Orfej na džemperu ima izvezenu figuru koja je najbliža konturama lire. Nabori na prekrivaču divana ispod lijeve Orfejeve ruke meni su se uvijek činili da stoje u posebno zahtjevnom odnosu sa linijama konture one lire. Kritičari, oni koje sam tada čitao, listom su sliku tumačili u simboličnom ključu, sad kao ironičnu, sad kao poruku o nemogućnosti bračnog života, ne znam zašto, ništa od onoga što sam o ironiji učio, ja na slici ne vidim.
Ono što je mene za tu sliku posebno vezalo jesu oči Euridikine i oči Orfejeve. Orfejev je pogled za mene bio i ostao ontološka žalost, a Euridikin je pogled sami užas. Mnogo godina kasnije, prilikom prve posjete moje familije Anelisinoj i Ruđerovoj, odmah sam vidio da Orfej ima lice sina umjetnikova Ruđera Savinija. Ovako sam nekako to izgovorio na predstavljanju knjige pjesama Ruđerove supruge Anelise u rimskoj galeriji na Via Urbana 148, te sam valjda kazao da se rimskom pjesnikinjom Aleva oženio Orfej sa slike njenoga svekra. Ideja da govorim o knjizi Anelisinoj bila je Ruđerova, te sam iz Napulja došao u Rim radi toga.
Kad se sve završilo i kad se pristupilo zakuski i rukovanjima, Ruđero mi priđe, uhvati me ispod ruke i kaže: “A sada dođi, da upoznaš i Euridiku!” Pa me dovede do dviju gospođa, koje, sa strane, razgovaraju, svaka sa čašom u ruci. “Ovo je Euridika!” kaže Ruđero. Vidim, jeste, ona kosa sa slike, one oči, ama skoro nepromijenjena. Euridika premjesti čašu iz desne u lijevu ruku, pa mi pruži desnu. Piacere, Euridice, kažem. Piacere anche mio, kaže mi Euridika.
Euridika se zove Irene De Gutry, važno ime u arhitekturi današnjega Rima, istraživačica talijanskog Liberty stila. S Ruđerom je drugovala od djetinjstva. I eno je još u Rimu, rimska Euridika je nadživjela rimskog Orfeja. Od devedesetih godina među figurama na platnima toga Orfeja dominiraju siluete Anelise Aleve.
Čuo sam se ovih dana nekoliko puta sa Anelisom. Opisala mi je posljednje trenutke Ruđerova života. Njih dvoje su se vratili kući u Cetoni nakon novogodišnje večere kod prijatelja blizu Cetone. On ju je upitao koliko su novih godina već dočekali zajedno, ona mu je odgovorila trideset i pet. Zaboga, rekao je. Ušli su u kuću i dok su se spremali da spavaju, pozlilo mu je, spustio se na tepih i izdahnuo. Srce. Uz svjedočenje o posljednjim časima svoga muža, na internetu je objavila i svoje stihove:
Ne želi mi nametati svoje brige,
svoju melanholiju, svoje muke.
Tako miran da ništa ne kaže.
Tako ispunjen svjetlom kada se povuče u sjenu.
Tako marljiv, da te ne umara.
Tako podatan prema onome što ga boli.
Tako oštar u preziru oružja.
Tako mračan sa svojim bijelom kosom.
Izvor: Portal Novosti
