Upoznali smo se kad je ušao u butigu da potraži priručnik za učenje crnogorskog jezika. Rekao sam da crnogorski jezik lingvistički ne postoji, te da sreću saobraćanja na srpskom potraži u priručniku koji zbilja postoji. Francisku se dopao taj ugao kazivanja, te se zadržasmo u razgovoru kojim obično počinju poznanstva nalik onome sa Džejmsom Vilsonom, čovjekom koji je iz Južnoafričke Republike došao 2012. da izgradi luksuzni rizort Portonovi
Nikad nije bilo više stranaca na Primorju u ovo doba godine, od ove godine.
Najviše je Rusa i Ukrajinaca, što je razumljivo s obzirom na klete okolnosti, ali ima i Britanaca, Španaca, Nijemaca, Francuza, Italijana, Turaka, Albanaca, Indusa, Kineza… Kao da su tek sada saznali da je na našem moru lijepo i van sezone, ili pak imaju kakve druge planove, kao na primjer 60-godišnji Španac Francisko. Upoznali smo se kad je ušao u butigu da potraži priručnik za učenje crnogorskog jezika, na što sam mu ja, kao što govorim svima, rekao da crnogorski jezik lingvistički ne postoji, te da sreću saobraćanja na srpskom potraži u priručniku koji zbilja postoji! Francisku se dopao taj ugao kazivanja, te se zadržasmo u razgovoru, kako obično počinju poznanstva nalik onome sa Džejmsom Vilsonom, čovjekom koji je došao iz Južnoafričke Republike i ostao dok do pola nije izgradio luksuzni rizort Portonovi. Navodno za investitora iz Azerbejdžana.
Nekako u isto vrijeme kad se pojavio Francisko, u grad je iz Amerike došao i 40-godišnji šjor Niko. Da li je bio ono što se u klasičnim vremenima zvalo špijunom, nisam ustanovio do konca, ali je za saznavanje stanja stvari pronašao odgovarajući ključ. Predstavio se kao nekadašnji Hrvat iz Dubrovnika koji je u SAD prešao na pravoslavlje u Ruskoj zagraničnoj crkvi, i sada je Srbin, kao što su bili njegovi preci.
Francisko je došao s namjerom da zbog visokih poreza ekonomski utekne iz Španije, pa je kupio 20.000 kvadrata zemlje s pogledom na more, s namjerom da na placu kroz koji protiče, ah, potok, izgradi turističko naselje.
Šjor Niko je samo pričao o pravoslavlju i o tome kako je u identitetskom problemu, jer bi ga njegovi u Dubrovniku ubili zato što su vremenom, rekao je, postali ustaše. Da nije majke, ne bi se ni vraćao u Ameriku, ali mora, jer je tamo, pride, nastavnik na zamjeni. Pričao je besprekornim dubrovačkim govorom u koji je povremeno ubacivao fraze na engleskom. Dok je pričao i osmjehivao se faustovski, spuštene brade i pogleda ispod oka, sa lijevom gornjom jedinicom tamnijom od desne, sjetio sam se Pavića i njegovog savjeta: Čuvaj se onoga čije lice od osmeha poružni.
Francisko je kroz dva dana otkrio kako sam ja autor nagrađivanog romana „Sail of Hope“, što ga je kupio željan da sazna što više o Boki Kotorskoj, pa je došao s predlogom da ja budem kum njegovom naselju, da predložim adekvatno ime. Imao sam odlično ime „na lageru“, preostalo od vremena Džejmsa Vilsona, koji se ipak opredijelio da rizort sa povlašćenim pogledom na Herceg Novi, jedu od mnogih Boka na vodi, nazove Portonovi. Novela je, rekao sam Francisku, odlično ime za naselje, jer unutar čeznutljive geografije ima ogromnu reklamnu potenciju, ima priču (Novela!) unutar priče, i ženska je verzija imena Novi, kao što je, recimo, Franciska ženska verzija Franciska!
Šjor Niko se uvijek pojavljivao s mrakom, i bez prestanka pričao kako ne razumije lokalne Srbe!? Uzdizao sam obrve, da čujem još argumenata. Umjesto da su shvatili kako je Zapad bez Boga completely fucked, completely fucked, Srbi žive bez saznanja da su vlasnici duhovne zlatne žile, oh my God! Umjesto da pune crkve, Srbi troše vrijeme na to da se dopadnu Americi. That‘s insane! To je ludost!
Navrzavši se, kao i šjor Niko, Francisko je počeo da dolazi svakog dana. Rekao je da bi u Španiji svako ko pomisli da je Franciska žensko – mogao da nadrlja. I onda je počeo da opisuje zemlju iz koje je utekao, neku vrstu Srbije i Crne Gore uznapredovale na evropskom putu: pričao je o gejevima u školama, o ministrima bez dana respektabilne škole, o invaziji crnaca i Arapa, o obespravljenosti bijelog Španca, o rovarenju Soroša uzduž i popreko španskog društva, o tome kako su vlasti u Madridu zarad katalonskih glasova dozvolili da se iz Zakona izbaci član koji kazuje da se zbog separatizma može završiti u zatvoru, i sve tako. Pa vi ste gotovi, mislio sam gledajući u Franciska. Sve što ste popljačkali po svijetu konačno vas je stiglo. Nisam sebi dozvolio maliciju da pred Franciskom poželim Kataloniji nezavisnost. To diplomatski činim pred Kataloncima. I oni su razvaljeni. Misle, ti nahuškani nacionalisti, da je sreća u razjedinjenju.
Šjor Niko mi je priznao da je notorni alkoholičar. Da mi neko sada ponudi flašu alkohola i golu ribu – rekao mi je uz onaj njegov faustovski osmijeh – ja bih se uhvatio za flašu. Ločem. Upotrijebio je baš taj glagol. Jebemti, pomislio sam, i usudio se da dam ovaj savjet: Uzmi i pij do početka Velikog posta, da ti se ogadi život. Onda prestani.
Francisko je postao oduševljen romanom „Sail of Hope“ kad i idejom da se njegovo naselje zove „Novela“. Podgorički advokat ga je savjetovao da izvede gradonačelnika sa svitom na ručak, jer tako nalaže narodni običaj kad se završava posao na terenu od obalnih 20.000 kvadrata. I will cheat, of course! Rekao je Francisko, i namignuo. Naravno da hoćeš da varaš, farabute jedan španski. Jedne večeri, došli su, avaj, obojica, i šjor Niko i don Francisko. Ko vas spoji, pitao sam se, gledajući u Zapadnjaka koji je utekao s parama da bi na evropskom istoku zaradio još, i Zapadnjaka koji je u Americi postao duhovni istočnjak. Našli su se na engleskom, u kafani u kojoj je pio i Zuko Džumhur, pa su produžili do zajedničkog prijatelja. Mene. Francisko nije imao pojma da su Španci nakratko vladali Herceg Novim u 16. vijeku, da su izgradili tvrđavu Španjolu, Crkvu Svete Ane, da stari Primorci i dalje za cigaretu kažu španjulet, jer je duvan došao iz Amerike na španskim brodovima.
Šjor Niko se, pripit, samo teatralno krstio uvijek kada bi Francisko govorio kako ljubi jogu više od katoličanstva. Francisko je stigao i do Indije, do tamošnjih malih stolarskih pogona koji 0-24 prave prozore, vrata i štokove sa hindu-motivima koji se sada Španiji ugrađuju jer su hit, jer su trend. Francisko osim engleskog i dakako španskog govori hindu, italijanski, francuski, portugalski, njemački, a sada bi da nauči i srpski. To je uvijek dobro za posao, zrelo rezonuje. Šjor Niko zbori da je kraj blizu i da od Putina sve zavisi. Kuku Srbima ako to ne shvate na vrijeme.
I jedan i drugi moj gost – u moru drugih koje ovaj tekst ne pretpostavlja – odlaze s Primorja, idu ća. Šjor Niko da se u Americi ako Bog da kompletamente skine s alkohola, a Francisko je prvo bio do Srbije, da tamo izabere neku od firmi koje prejeftino po njega proizvode kvalitetne drvene kuće. Onda leti za Španiju, gdje će proslaviti Božić. Pitao sam ga kako kao deklarisani ateista slavi Božić i šta npr. jede sa familijom za praznik? Ove godine će, rekao je, naručiti japansku hranu. Bravo ti ga bravo, pomislio sam. I ispratio Franciska, kao i šjor Nika, koliko na španskom, toliko i na srpskom: Vaja con Dios! Idite s Bogom.
Izvor: Pečat
