Piše: Đuro Radosavović
“Obraz je film koji bezobrazno vrijeđa sandžačke Bošnjake“. Odavno nije bilo besmislenije rečenice i saopštenja kod nas. Toliko toga je pogrešno u ovoj jednoj kratkoj rečenici. Zamislite samo da režiser Nikola Vukčević iskrivljuje istoriju?! Zamislite da se stvarao film Obraz, a da je u njemu nešto “bezobrazno“.
Talas oduševljenja publike novim filmom Nikole Vukčevića još uvijek nije prošao. Film se prikazuje na festivalima, dobija aplauze redovno. Svuda. S razlogom. I zato zaista apsurdno zvuči taj potpuno promašen argument da film “vrijeđa sandžačke Bošnjake.“ Niđe veze, zaista, niđe veze.
Valja napomenuti da ovo nažalost nije novina. Zbog filmova je pritiske u vrijeme komunizma trpio Živko Nikolić, devedesetih su nacionalisti upadali u JDP i prekidali predstavu Siniše Kovačevića u kojoj je glumio Žarko Laušević jer im se nije dopalo kako je predstavljan Sveti Sava. Oliver Frljić je navikao zbog predstava da mu puca sa svih strana. Uvijek se nađe ostrašćenih i besposlenih hvatača grešaka, spremnih da se samoproglase čuvarima “nečega“ što niko ni ne napada.
Ali Nikola Vukčević nije po prirodi provokativan autor, on barata emocijama. Zato još više čudi da baš autora koji nije sklon nacionalnom, ni bilo kakvom revizionizmu, da baš njega neko potkači. Sve je ovo banalizovanje umjetnosti, agresivna politizacija svega, pa i filma.
Ovakav neutemeljen napad na kvalitetan film Obraz je nerazumijevanje osnovnih termina, prije svega fikcije i dokumentaristike, drame i istorije. Bojim se da nisu shvatili zato što nisu htjeli da shvate. Teško je u ovom filmu ne vidjeti plemenitost. Ali važno je da su shvatili i aplaudirali preko (raznih) okeana neki ljudi u bioskopu, jer to dokazuje univerzalnost filma Obraz. Kod nas nisu neki htjeli da ga shvate.
Čak su se i istoričari umiješali u tumačenje filma. Pozivaju se na inicijalni tekst koji je poslužio kao matrica za film. Opet se vidi nerazumijevanje umjetnosti i samog procesa proizvodnje filma. Na primjer, prvo je nastala knjiga Džozefa Konrada “Srce tame“. Mnogo decenija kasnije, oduševljen tom knjigom, Frensis Ford Kopola snima film “Apokalipsa sad“. Ali u knjizi se radnja zbiva u Africi, a u filmu u Vijetnamu, baš zbog aktuelnog trenutka i zbog toga što univerzalnost teme čini da može da se smjesti u druge kontinente i okolnosti. Čak nije film sniman u Vijetnamu, već na Filipinima. Ali i danas, taj film Apokalipsa sad, iako je snimljen na Filipinima, po knjizi koja govori o Africi, taj film se smatra najboljim filmom o ratu u Vijetnamu.
Suština je da će film Obraz ostati, da će da traje, da će da se gleda i da će ga razumjeti mnogi ljudi i neke nove generacije. Poruka će da ostane. Film Obraz ne vrijeđa, on promoviše plemenitost i čovjekoljublje. Film brani sam sebe. Dovoljno.
Od svega što smo imali, ostao nam je samo Obraz. Treba da ga čuvamo.
Izvor: RTCG
