Piše: Đuro Radosavović
Dobro znam tu Kozaračku ulicu u Podgorici. Prometna je, tuda su nekad išli svi autobusi, u njima radnici koji idu na posao i djeca u škole, penzioneri u KBC. Išli su tuda po dva puta dnevno. Nedavno su u toj Kozaračkoj ulici nađena tri tijela bez znakova života. Prevelik je to šok i za neko veće naselje od Starog, veći grad od Podgorice, veću državu od Crne Gore. Prema (s pravom) šturim detaljima, zločin je počinjen hladnim oružjem.
Bez detaljisanja, ostavljeno je ljudima da promišljaju o kakvom hladnom oružju je riječ. Ali tri života su prekinuta nasilno. To je fakat. Ovog puta nije bilo znatiželjnih ljudi koji njuškaju i traže razlog.
Jer makar i podsvjesno, svima je jasno da razloga nema. Nikako ne može postojati razlog da neko trojici momaka hladnim oružjem oduzme život. Biće izgovora, pokušaja opravdanja, ali razloga nema pa nema. Ugrabio sam dio gostovanje psihologa koji se mučio uživo na televiziji da analizira ovaj slučaj.
Došao je da nešto kaže a nijem je. Ništa mu nije jasno. Jer ovo nije afekat, ovo nije impuls, trostruko ubistvo hladnim oružjem, to je nešto drugo. Misterija. Ovo su neke ozbiljne emocije ili ipak kuršluz, neki sklop ili sklopka koja je iskočila.
Dostojevski kroz čitavu knjigu obrazlaže ubistvo jedne babe, Šekspir je ostavio Hamleta kao priču o ocu i ubistvu, a Truman Kapoti je napisao “In cold blood“ kako bi prije svega sebi odgonetnuo zločin koji se dogodio u Americi, zločin koji nije mogao da razumije.
Ovaj slučaj niko ne može da razumije, ni policija, ni novinari, ni ljekari profesionalci. Ubica je nakon (zlo)čina otišao na sjever Crne Gore u mali grad, rekao majci što je učinio. Ona je zvala i obavijestila policiju. On je uhapšen u tom malom gradu. Taj čin može da govori mnogo, a i ne mora ništa da znači. On nije iskoristio vrijeme da ode što dalje, da se sakrije, da pokuša da promijeni identitet i smisli exit strategy i getaway plan (što je obično strategija kriminalaca).
Ali on nije pljačkao banku i obijao sefove, ovo vjerovatno nije pitanje novca i zarade. Ovo je “druga priča“. Odgovora nema i ne može ih biti. Ima samo pretpostavki, ima samo pokušaja tumačenja. I uvijek je zanimljivo lice počinioca. Dok ga privode policajci, on djeluje smireno, djeluje zastrašujuće pribrano.
Skender Kulenović napisao je poemu “Stojanka majka Knežopoljka“ 1942. godine. Povod je bio pokolj i stradanja ljudi na Kozari. Nije mogao da se pomiri sa onim što je čuo, pa je pisao.
Pisano je u formi tužbalice, a majka žali baš tri sina: Joooj, gdje ste, Srđane, Mrđane, Mlađene / joj, tri goda u mom vijeku, tri prvine u mom mlijeku / tri saća teška, silovita, tri cvijeta od kamena,tri orla od stijene! / Joj, svaki je bio moj svitak, svaki je bio moj svitac / svaki je bio moj svitli svjedok, svaki je bio moj svijetli svjedok!
Termin “hladnokrvno ubistvo“ proširio se upravo nakon knjige Trumana Kapotija. On je opisao situaciju, ta ubistva bez strasti i emocija, kad neko djeluje racionalno, bez pretjeranog bijesa i prevelike griže savjesti.
U Kozaračkoj ulici se dogodilo trostruko ubistvo, hladnokrvno i hladnim oružjem. Mnogo je, tri puta mnogo. Premnogo.
Izvor: RTCG
