Piše: Đuro Radosavović
Neki momci u crnom pojavili su se na protestu ispred Vlade. Ima ljudi koji su zgroženi tim prizorom, plaše ih momci u crnim prslucima, duksevima sa kapuljačama, kačketima i patikama, gnušaju se njihovog skandiranja i smeta im način na koji hodaju. Zgroženi jer su mislili da takvi momci žive samo na rubovima grada, u Murtovini, Zlatici, Botunu, Starom i Zabjelu i da nemaju pravo da dođu do centra. Mislili su da im treba posebna dozvola za ulaz u grad. Oni su zato i došli, da se pokažu i da bi nekoga zgrozili. Došli su jer osjećaju kako ih svi gledaju kao da tu ne pripadaju, kao da im je mjesto isključivo tamo negdje na periferiji a ne u centru.
Velika većina tih momaka je još odavno od društva odbačena i prezrena. Bez budućnosti, potpuno otpisani, a nije da su svi to svojevoljno birali. Prije svega otpisani od pokušaja elite, od ovih što se busaju u biznis-partijsko-demokratska-nvo prsa, jer da bi se izdigli potrebni su im upravo ovi momci u crnom. Potrebni su im kao objekat kom mogu počesto nalijepiti etiketu fašista i da mogu u loop-u ponavljati riječ “devedesete”. Uzajamno zavise jedni od drugih, jednako nezainteresovani da razumiju jedni druge.
Momcima u crnom se od malena niko nije bavio. Takvih je puna Podgorica. Silom prilika. Možda je otac taksirao ili bio višak u aluminijskom, a vjerovatno je i pio (tu i tamo). Majka je radila previše za premalo para, čistila ulaze i uveče jedva čekala seriju da joj misli odlutaju. Gledali su svoje roditelje kao “gubitnike tranzicije”, ponižene i osiromašene, jer se nisu snašli kao neki i ne žive kao što ga žive “pobjednici tranzicije”. A oni? Oni su od malena išli u park na vratilo, visili na ulici i klupi, na betonskom terenu više nego u školi. Kasnije su išli u igraonicu, pa u teretanu i kladionicu. Tamo je ignorisana i odbačena ekipa, tamo mogu da se ujedine. Tamo im je toplo i lijepo. Utabana staza iako zvuči kao kliše.
Učili su da sabiraju i množe iz priča onih koji daju pare na kamatu. Teretana je hram, shvatili su da imaju snage iako ne znaju što će sa njom. Uspjeh je podići najviše iz bendža. Sve je to legitimno. Među njima ima dobrih duša, vječito na klackalici između dobra i zla.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Njima je Evropa predaleka demokratska bajka, a Rusija je ljepše obećanje sirove moći. Sve je ložana. Lakše se identifikovati sa Trampom i Orbanom nego sa Obamom i Makronom. Religija dođe kao utočište, jer im je lakše kad u nešto vjeruju. Oni su ostavljeni, prepušteni sebi odavno, zato se i lako među sobom povezuju i drže se da bi opstali, zato su im društvene mreže kanal informisanja koji ne preispituju.
Lako je izmanipulisati ljude koji vole da se dokazuju. Jer fali im da ih neko potapše po ramenu, fali im utočište, kakvo takvo i prije svega, treba im pripadnost.
Nisu svi oni isti, nikako, ali neki od njih su ubijedili sebe da su oni koji štite, oni koji se za neki veći cilj žrtvuju onda kad niko neće. Domaštali su pretke i što je bilo i što nije bilo, pozivaju se na istoriju jer je budućnost neizvjesna. U sve im je lako povjerovati, toga treba kao lijeka. Otuda prizivanje herojske svijesti i epa u 2025. godini. Jer sadašnjost je bolna, ljudi su kvarljiva roba i svako svakog čeka iza ćoška.
Neki su ovaj trenutak i čekali, da se ostvare, da se pokažu jedni drugima. Krene se od časti, a sve se završi paljenjem i kamenovanjem nekih radnji nedužnih nezaštićenih stranaca. Kriminalci se uvijek prvi izvuku, svejedno da li su Turci ili Crnogorci. Nagrabuse nevini. To je takođe pravilo.
Turci su dobrodošli kao vječiti neprijatelji. Da je neko drugi posrijedi, storiteling ne bi radio dobro. Sve je matrica i sve se ponavlja. Iako odavno ta priča ne pije vodu.
Problem je što niko, ni vlast, ni opozicija, ni ministri, ni mediji, skoro niko ni ne pokušava da uđe u cipele tih momaka što nose crne patike i jakne. Momci u crnom su idealni krivci, za sve. Očito da oni i jedva čekaju da ih neko okrivi.
Valjalo bi ovih dana opet pogledati film “Američka istorija X”, tu je sve nacrtano. Uzrok, posljedica i lijek. Fali ljubavi, empatije, obrazovanja i razumijevanja, fali na sve strane. Ljubav, kad ste tu riječ poslednji put čuli iz usta nekog na televiziji?
Izvor: Vijesti
