U utorak 15. novembra 2022. godine u Svetogeorgijevskom domu pod Goricom održana je dijaloška tribina na temu „Sjećanja na mitropolita Amfilohija“. Otac Gojko Perović ovoga puta ugostio je protojereja-stavrofora Obrena Jovanovića, jeromonaha Justina Mrenovića i gospodina Rajka Radusinovića. Sva tri gosta provela su dugi niz godina na Cetinju kao saradnici mitropolita Amfilohija, otac Obren na mjestu sekretara, otac Justin kao sabrat Cetinjskog manastira i Mitropolitov kelejnik, a gospodin Radusinović kao predsjednik cetinjske Crkvene opštine.
Gospodin Radusinović na početku je govorio o dolasku mitropolita Amfilohija na Cetinje, o njegovom ustoličenju koje je bilo veličanstven događaj, kao i o prvoj prilici da uzme blagoslov od njega.
Taj susret je meni bio toliko upečatljiv, a imao sam prilike i do tada da uzimam blagoslov od vladika i patrijaraha, ali taj blagoslov ću pamtiti dok sam živ životom.
Prisjetio se mnogih lijepih i teških dana, koje je dočarao kroz par događaja koje je ispričao. I pored neprijatnosti koje je doživaljavao na Cetinju, Mitropolit nije osuđivao ljude. Govorio je: Pogledaj šta je učinilo vrijeme i šta su učinili ljudi od ove omladine, kako su ih otrovali.
Takođe, gospodin Rajko je ispričao poznatu situaciju kada je Mitropolit zakasnio na promociju sopstvene knjige, razgovarajući sa podgoričkom bakom, što je posle opravdao riječima: Nije mene Bog poslao na zemlju da idem na promocije, književne večeri i izložbe, nego me je poslao da koliko mogu utješim bolne, tužne i nesrećne. To je moj zadatak.
Naglasio je da su se i vaseljenski i ruski patrijarh, boraveći u posjeti na Cetinju, pohvalili što imaju mitropolita Amfilohija za prijatelja.
S druge strane, ispričao je kakav je odnos Mitropolit imao prema sirotima, koje je cijenio ne manje nego pomenute patrijarhe.
Posebno se osvrnuo na Mitropolitovo odbijanje da pred kraj života napušta Crnu Goru radi liječenja i na njegovu odlučnost da se liječi isključivo tamo gdje i njegov narod.
Otac Justin je kazao da je Mitropolit bio monaška majka i otac. Prvi put se susreo sa njim na Kosovu i Metohiji, pošto je i sam iz okoline Peći. Podsjetio je na Mitropolitove riječi da je Crna Gora kosovski zbjeg i da je svima nama kuća na Kosovu. Najmanje dva-tri puta godišnje je izdvajao vrijeme da posjeti Pećku Patrijaršiju, Dečane, Devič, Prizren, da sve obiđe i ohrabri narod.
Posebno od 1999. godine pa naovamo, u ono malo povratničkih sela što je bilo, verujte, ljudima bi, kad bi njega dočekali i videli, neka iskra nade zablistala u očima.
Kazao je da je uvijek u ljudima nalazio nove izvore snage, a sve to kroz Kosovski zaveet povezivao je sa Novim Zavetom, sa Jevanđeljem, sa Crkvom Hristovom.
Kosovski povratnici, konkretno oni iz Osojana, kažu da bi oni odustali od povratka, jer su sve sile ovoga svijeta bile uperene na to da ih sklone odatle, da nije bilo Mitropolitovog dolaska i razgovora sa svakim od njih.
Jedno od Mitropolitovih, ako možemo da kažemo, imena ili epiteta je onaj koji budi nadu, jer bi uvek čovek posle razgovora sa njim išao sa nadom koja je vaskrsavala u njemu.
Otac Obren Jovanović ispričao je svoj prvi susret sa Mitropolitom na Liturgiji u manastiru Ždrebaoniku, kada je i sam prvi put na Mitropolitov poziv ušao u oltar.
Kao jedan od ljudi koji je najviše vremena provodio uz Mitropolita, posebno je istakao povjerenje koje je on imao u ljude, u svoje saradnike, i to povjerenje i sloboda koju im je davao ih je najviše obavezivalo. Prisustvovao je susretima sa brojnim važim ličnostima Crne Gore, Srbije, ali i šire. Sve njih je Mitropolit sa ljubavlju i poštovanjem dočekivao, bez obzira na težinu teme o kojoj se razgovaralo.
Podijelio je sa prisutnima sjećanja iz perioda kada se poslije smrti patrijarha Pavla birao novi patrijarh i kada su svi očekivali da će upravo mitropolit Amfilohije biti izabran na tu službu, ali su sa druge strane željeli da ostane u Crnoj Gori. Mitropolit je tih dana svakodnevno služio Liturgiju, molio se Bogu i potpuno mirno i spokojno otišao na Sabor, prethodno rekavši da će se vratiti.
Pokazalo se kako Bog u svako vrijeme bira na svakom mjestu onoga svog slugu koji će u tom momentu najbolje da učini ono što je Božije prizvanje, kazao je otac Obren i iskazao blagodarnost Bogu što ga tada nije poveo na tron Srpskih Patrijaraha, nego što je ostao ovdje sa nama i učinio ovo što je učinio. Bio je smiren čovjek, vjerovatno svjestan svoje veličine ali i svoje prolaznosti, kao i toga da Bog određuje naše puteve.
Svoje stavove, mišljenja i odluke je provjeravao kroz molitvu, kroz Svetu Liturgiju, kroz njegovu ličnu ispovijest kod Svetoga Petra, podvukao je otac Obren, objašnjavajući da se Mitropolit držao one narodne mudrosti da je jutro pametnije od večeri i uvijek je čekao da prođe vrijeme, da se ohlade glave pa da se donese prava odluka.
Iznio je i svoje svjedočenje o događaju iznošenja moštiju oca Justina Popovića, poslije njegovog proglašenja za svetitelja.
Takođe je kazao nekoliko riječi o Mitropolitovom susretu sa vladikom Atanasijem u bolnici, nedugo prije njegovog upokojenja.
Otac Gojko je zahvalio učesnicima i svima koji su pratili tribinu, uz nadu da će sve rečeno pobuditi i neka druga sjećanja, jer sjećanje na mitropolita Amfilohija živi kroz sve službe koje se služe i sve što se radi u Mitropoliji, a što je djelo koje je on počeo.
Narednu tribinu najavio je za dvije sedmice.
Izvor: Lazar Šćekić/mitropolija
