Piše: Aleksandar Živković
Često ih nazivaju djeca sa posebnim potrebama. Ipak, više volim da kažem: djeca sa posebnim blagoslovom. Juče su se i u Crnoj Gori njihovi roditelji najavljujući protest pred Vladom, izborili za više medijske pažnje. Skupština je povodom dana osoba sa autizmom bila osvjetljena u plavo, a njen predsjednik, Andrija Mandić, najavio je da će do kraja aprila biti formirana radna grupa za rješavanje problema. Uključivanje Skupštine i Vlade u ovo pitanje zbilja je potrebno, jer i dr Vuk Kadić iz Fonda za zdravstveno osiguranje kaže da su njihove nadležnosti ograničene, ukrštene sa lokalnim samoupravama (a znamo kako u Crnoj Gori to zna traljavo da ide); osim toga, ispravno primjećuje Kadić, potreban je interdisciplinarn pristup problemu.
No, na prvom mjestu potreban je – čovjek. Čovjek u vlasti koji bi shvatio naše roditelje i djecu sa posebnim blagoslovom. Čovjek u struci – koji bi je uzdigao na onaj nivo na koji je to u Srbiji učinio profesor Svetomir Bojanin.
Aleksandar Živković: Kako je Vučić upoznao patrijarha Pavla?
Ne kažem da ljudi i ljudskoti nemamo, moramo da budemo svjesni da zemlja sa brojem stanovnika kakav ima Crna Gora ne može da razvije sve medicinsko-rehabilitacione grane, i zato je jučerašnji dan važan u smislu postavljanja prioriteta.
Šta traže roditelji djece sa posebnim blagoslovom? Uspostavljanje kriterijuma rane intervencije, otvaranje Dnevnog centra u Podgorici, dovoljan broj pedagoških asistenata, donošenje Zakona o roditelju-njegovatelju. Sve to zahtjeva i sredstva i vrijeme, ali nije nedostižno. Za početak, autoru ovih redaka, čini se da je najpotrebnije uložiti u stručni kadar. I prepustiti mu da kreira, po najboljim svjetskim iskustvima, sistem brige o djeci sa posebnim blagoslovom.
