Razgovarao: Vuk Bačanović
Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa i bezbjednosnih studija na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, jedan je od najistaknutijih hrvatskih politologa i poznavalaca političkih prilika na prostoru bivše Jugoslavije. Nekadašnji savjetnik hrvatskih ministara vanjskih poslova i analitičar predsjednika Republike, Jović je i predsjednik Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku, nevladine organizacije osnovane 2021. godine u Hrvatskoj. Za Žurnal govori o osam hrvatskih zahtjeva prema Crnoj Gori, njihovom uticaju na njen evropski put i opasnosti da se članstvo u Evropskoj uniji pretvori u sredstvo nacionalističkog uslovljavanja. Objašnjava i zašto ovaj spor može imati dalekosežne posljedice po Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i budućnost evropskih integracija.
Profesore Joviću, kako ocjenjujete osam uslova koje je Hrvatska postavila Crnoj Gori za pristupanje Evropskoj uniji? Radi li se o legitimnom nastojanju da se riješe otvorena bilateralna pitanja ili o korištenju članstva u EU kao instrumenta političkog pritiska na znatno manju i slabiju susjednu državu?
Sama činjenica da se Hrvatska odlučila da uvjetuje završetak pregovora EU sa Crnom Gorom nekim specifičnim uslovima bilateralne naravi protivna je rezoluciji Hrvatskog Sabora iz 2011., u kojoj Sabor – koji je i tada bio pod kontrolom HDZ-a – obećava da Hrvatska to neće raditi drugima. To je obećanje dano u uvjetima svježeg sjećanja pa i ogorčenja javnosti u Hrvatskoj zbog slovenačke blokade koja je trajala deset mjeseci – od 2008. do 2009. godine. Sa Slovenijom je Hrvatska imala četiri neriješena pitanja koja su sva nastala raspadom Jugoslavije, početkom devedesetih. Jedno se odnosilo na obaveze koje dvije zemlje imaju po pitanju otpada iz Nuklearne elektrane Krško, drugo na štednju hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci, treća na pitanje čiji je Trdinov vrh, odnosno Sveta Gera kako se naziva u Hrvatskoj, a najveći – četvrti – odnosi se na razgraničenje u Savudrijskoj vali, odnosno Piranskom zaljevu kako taj zaljev zovu Slovenci. Kad je Slovenija odlučila blokirati Hrvatsku, Hrvatska je 2009. pristala na arbitražu po pitanju Savudrijske vale – iako je smatrala da je stvar čista, tj. da je međunarodno pravo na njenoj strani – ali se potom, kad je već postala članica EU, 2015. povukla iz arbitraže, tvrdeći da su se Slovenci u njoj ponašali neprimjereno, tj. koruptivno. Dva od ta četiri problema ni danas nisu riješeni – Sveta Gera i Savudrijska vala.
Druga dva su riješeni ali nakon ulaska Hrvatske u EU: Slovenija u tom smislu nije tražila da se sve riješi kao uvjet za ulazak, nego je inzistirala na jednom i za nju najvažnijem problemu, zbog kojeg je svojedobno blokirala čak 14 poglavlja. Bilo je, kao što sam već više puta i govorio u javnosti, počevši još od 2012. godine, dakle samo pitanje momenta kad će i Hrvatska na isti način pokušati uvjetovati ulazak drugih zemalja. Svaka nova zemlja članica, a i mnoge stare (npr. Grčka koja je „majka blokiranja“) koriste to što su moćnije od bilo koje kandidatske zemlje, jer naprosto mogu blokirati ulazak te druge zemlje sve dok u EU vrijedi princip jednoglasnosti. Hrvatska, a i brojne druge zemlje, protivi se ukidanju tog principa. Ona koristi proces proširenja da bi postigla ono što dosad nije mogla postići bilateralno, a ne bi ni mogla postići ako se proces proširivanja zaustavi.
Dejan Jović: Hrvatska može pokušati da blokira Crnu Goru, ali takva politika ima cijenu
Hrvatska stoga istinski želi da se proces nastavi ali da se ne završi tako brzo, kao što je i rekao ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Pritom je „zaboravio“ da je već i ulaženje Hrvatske trajalo predugo, a da ove ostale zemlje na Zapadnom Balkanu čekaju već 25 godina na ostvarenje obećanja koje im je dao Zagrebački samit iz 2001. Upravo da bismo izbjegli takve situacije zagovaram već više od 20 godina zajednički ulazak sviju zemalja Zapadnog Balkana (smatrao sam da je i Slovenija trebala ući tek kad pokaže da je spremna surađivati a ne uvjetovati), ali Europska unija to uporno odbija – iz nejasnih razloga.
Najuspješniji ulazak bio je zajednički 2004. godine, pa ne vidim zašto je od toga EU odustala. Međutim, kad već nema najboljeg načina, onda je dobar i najmanje loš, tj. taj da se pojedinačne zemlje što prije pridruže EU. Premda, to će u budućnosti izazvati ponavljanje istih politika uvjetovanja koje vidimo danas. Jer, i Crna Gora će, ako uđe u Uniju prije npr. Srbije ili Albanije, uvjetovati njihov ulazak nekim svojim jednako teškim uvjetima, uglavnom identitetske prirode – što je posebno problematično. Naročito je problematično što takva vanjska uvjetovanja imaju ozbiljan potencijal da uznemire unutarnje, posebno međunacionalne, odnose u zemlji koja se nalazi pod takvim pritiskom. Imaju i potencijal da poremete i unutarnje međunacionalne odnose u zemlji koja blokira. Time se završna faza pridruživanja Uniji pretvara u najrizičniju i najneugodniju za zemlju-kandidatkinju – umjesto da postane moment rješavanja problema i stvaranja prijateljstva sa susjedima.
Može li se ovakvo hrvatsko uslovljavanje smatrati svojevrsnim ponižavanjem Crne Gore? Gdje prestaje legitimno insistiranje na odgovornosti za ratne zločine i zaštiti prava građana, a počinje demonstracija političke nadmoći, posebno kada se među uslovima nalaze i pitanja poput vlasništva nad školskim brodom Jadran?
Ovisi kako se o tome govori, naročito u javnosti. Recimo, ako se govori na način da se praktički uvjetuje tko smije a tko ne smije biti na vlasti u zemlji-kandidatkinji – a takvih zahtjeva ima – onda to predstavlja potpuno suprotnu politiku od one koju zagovara Europska unija, a to je politika poštivanja suverenog prava svih država da odlučuju tko će njima vladati, pod uvjetom da je proces odlučivanja demokratski. Umjesto takvih izjava, trebalo bi se vratiti diplomaciji i to izvan zatvorenih vrata, i u tim okvirima tražiti konstruktivno rješenje. Što se tiče odgovornosti za ratne zločine, potpuno se slažem da po tom pitanju treba učiniti više. No, najbolje se takva vanjska politika brani primjerom u svojoj zemlji. Nisam siguran da je Hrvatska u tom pogledu uzorna zemlja.
Koliko je opravdano da se neriješeni bilateralni sporovi pretvaraju u prepreke evropskim integracijama? Ne stvara li se time presedan prema kojem svaka članica EU može vlastita istorijska tumačenja, imovinske zahtjeve i nacionalne interese pretvoriti u obavezujuće uslove za države kandidate?
Prilično smo se tim pitanjem bavili u okviru grupe BIEPAG (Balkans in Europe Policy Advisory Group) koju vodi moj kolega Florijan Biber iz Graca. Posebno smo se angažirali – npr. naš član Nikola Dimitrov, koji je postao ministar vanjskih poslova tadašnje Makedonije (danas Sjeverne) – u slučaju spora Grčke s tom zemljom. Dimitrov je uspio riješiti problem koji je trajao više od 20 godina. No, što se dogodilo potom? Blokirala ih je Bugarska, pa je i dalje jedna zemlja članica EU prepreka na putu njihova pridruživanja, premda se radi o zemljama koje su saveznice u NATO-u, kao što su i Hrvatska i Crna Gora. Pitam se, kakve su to saveznice kad jedna pokušava blokirati drugu? I koliko je taj savez onda snažan kad to ne može spriječiti? Doduše, loših odnosa između zemalja članica NATO-a ima i u drugim slučajevima, npr. između Turske i Grčke, i to već desetljećima. Pitanje je za Europu: zašto dopušta da njen strateški cilj, da Europa bude jedna i ujedinjena u okviru Unije, bude zaustavljen i onemogućen od neke od zemalja članica Europske unije? Time što to dopušta, EU i sama postaje problem, a trebala bi biti rješenje za takve historijske i aktualne sporove na kontinentu. Ključno rješenje bi bilo u reformi načina odlučivanja unutar Unije, jer većina članica Unije ne želi takve blokade, ali je dovoljno da se pojavi jedna nacionalistička zemlja pa da svoje stare sporove stavi iznad europskog jedinstva i zajedništva.
Ali, nažalost, ulazak u EU ne znači ujedno i da su nacionalizmi u svim zemljama članicama poraženi. Štoviše, izgleda mi da se u nekim slučajevima upravo članstvo u EU koristi za ostvarivanje nacionalističkih ciljeva. Upravo ta mogućnost motivira neke da prihvate članstvo njihove zemlje u Uniji, jer znaju da će time moći uslovljavati susjede s kojima imaju nerazriješene račune iz prošlosti. Proširenje po principu „zemlja po zemlja“ time postaje instrument nacionalističkih ambicija. To ne koristi ni Uniji ni kandidatima ni Balkanu, nego samo i isključivo najnacionalističkijim zemljama članicama.
Dejan Jović: Radikalna desnica razara svaki pokušaj kritičkog mišljenja
Mislite li da će Evropska unija zaista insistirati na ispunjavanju svih osam hrvatskih zahtjeva ili će pokušati pronaći kompromis koji bi omogućio pristupanje Crne Gore? Koliko Hrvatska uopšte može računati na podršku ostalih članica ukoliko odluči blokirati crnogorski evropski put i može li Brisel politički neutralisati eventualni hrvatski veto?
Postoji način da se na veto – posebno ako je protivan interesima Unije – odgovori vetom, odnosno sankcioniranjem onih koji koriste takve instrumente moći. Već smo to imali u slučaju Orbanove Mađarske – premda smo vidjeli da je takvo izoliranje mnogo teže jednom kad se radi o članici EU nego kad se radi o nekoj zemlji koja nije u članstvu. Također, lakše je to učiniti ako ta zemlja, npr. Mađarska u prošlosti, blokira Uniju po pitanju rata u Ukrajini odnosno sankcija Rusiji, nego kad se radi o nekoj ipak maloj zemlji koja nema tu stratešku važnost za ostale u Uniji. Nitko nije sankcionirao ni Grčku ni Bugarsku zbog Sjeverne Makedonije. Tako da i Hrvatska računa da je sigurna u tom pogledu, premda je cijela ova stvar vremenski nezgodna jer se događa u doba raspravljanja o budućim proračunima Europske unije, u kojoj raspravi nijedna zemlja ne želi riskirati previše kako ne bi ostala zakinuta. Zato Hrvatska traži „odgodu“ odnosno traži da se Unija ne obaveže oko datuma završetka procesa. U Uniji ima i moćnijih država koje su zagovornice brzog ulaska novih članica – uglavnom iz geopolitičkih ali i identitetskih razloga.
Unija se i dalje oporavlja od izlaska Velike Britanije, pa želi pokazati da je i dalje potrebna i atraktivna za zemlje na europskoj periferiji, naročito u svjetlu opasnosti od neprijateljskih utjecaja ostalih potencijalnih velikih sila. Hrvatska na to odgovara da geopolitički razlozi ne smiju biti važniji od poštivanja europskih vrijednosti – no, to ne nailazi na dobar prijem npr. u Njemačkoj. Sjetimo se da je Ursula von der Lajen svojedobno govorila da će njena Komisija biti „više geopolitička“ od prethodnih. Njemački kancelar Merz slijedi tu politiku, tako da je nedavno rekao da je Crna Gora ispunila skoro sve uvjete i da su problemi s Hrvatskom ipak rješivi. Mislim da će se i od Hrvatske očekivati da postigne neki kompromis, ili barem da ublaži retoriku – što već vidimo da ima nekog efekta ako pratimo zadnje izjave premijera Plenkovića. Njegov ton je u zadnjih nekoliko dana ipak bio nešto pozitivniji, okrenut postizanju kompromisa odnosno rješenja.
No, kao i u domaćoj politici tako će i u vanjskoj on morati staviti pod kontrolu svoje sokole, orlove i jastrebove, čak i kad nose prezime koje više podsjeća na grlice. No, da ne bi bilo dileme – i u Crnoj Gori vlast mora učiniti isto, te doista pokušati riješiti problem, jer je ulazak u Uniju od strateškog interesa zemlje. Ni Makedoniji nije bilo lako postići bolan kompromis s Grčkom, a ni Hrvatskoj pristati na arbitražu. Javno mnijenje u Hrvatskoj je bilo ogorčeno time, pa čak 58 posto građana nije izašlo na referendum o članstvu u Uniji – no, danas je to iza nas. Danas više od 70 posto građana pozitivno ocjenjuje članstvo Hrvatske u EU, jer vide izravne koristi od članstva.
Dejan Jović: Milo izgubio, a Crna Gora nastavlja prema Evropskoj Uniji
Kakvu poruku ovakva politika šalje ostalim državama Zapadnog Balkana, posebno Srbiji i Bosni i Hercegovini? Ako se evropske integracije pretvore u proces u kojem postojeće članice ispostavljaju istorijske i političke račune budućim članicama, ne postoji li opasnost da EU, umjesto instrumenta prevazilaženja balkanskih sukoba, postane institucionalni okvir za njihov nastavak?
Ovo što Hrvatska pokušava u odnosu na Crnu Goru ima za svrhu i slanje poruke Srbiji, pa i Bosni i Hercegovini – koju Hrvatska doduše smatra „posebnim slučajem“ u odnosu na ostale zemlje i zagovara, makar verbalno, njeno brzo učlanjenje u Uniju. Ali, preporuke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz 2022. koje je donijela i javno objavila „uprava“ (što god to značilo) te institucije, postavljaju čitav niz podjednako upitnih zahtjeva u odnosu i na BiH i Srbiju od onih koji su definirani za Crnu Goru. Hrvatska se danas vodi tim zahtjevima, napuštajući obećanje koje je dao Sabor 2011. Zato od rješenja pitanja Crne Gore ovisi i to kako će se Hrvatska ponašati u daljnjem procesu proširenja. Ponavljam – ništa od toga ne bi bilo moguće da se Unija odlučila za zajednički pristup i da je grupirala zemlje Zapadnog Balkana u jednu cjelinu te s njima ponovila ono što je učinila s deset zemalja 2004. godine. Također, ne bi bilo moguće ni da se odustalo od politike jednoglasnosti u vođenju strateške i vanjske politike. Ako zemlje Zapadnog Balkana ne mogu ni 30 i više godina nakon kraja rata ući u Uniju, postavlja se pitanje – koliko će trebati Ukrajini nakon ovog rata, te što će biti s ostalim kandidatkinjama, koje su sve manje pripremljene i manje stabilne od tih zemalja. A onda i ključno pitanje za Uniju – što je s njenom vizijom o jednoj, jedinstvenoj i ujedinjenoj Europi, zajednici demokratskih vrijednosti, koja štiti suverenitet svojih članica i ne dopušta da se u njega ulazi izvana, tj. od strane drugih članica, raznim nacionalističkim „upadima“ u unutarnje stvari.
