Piše: Davor Džalto
Prevod: Žurnal
Već mjesecima srpski građani protestuju protiv represivnog režima Aleksandra Vučića i čitavog korumpiranog, klijentelističkog sistema koji je pod njegovom vlašću razvijen ili eskalirao. Proteste su pokrenuli studenti srpskih univerziteta, ali su oni od tada prerasli u sveopšti narodni pokret koji odbija da se svrsta uz bilo koju od postojećih političkih stranaka — i to s dobrim razlogom.
Srpska pravoslavna crkva, kao najveća vjerska zajednica u zemlji, od samog početka je podijeljena po pitanju ovih protesta. Dok je ogromna većina njenih episkopa izabrala da ćuti, bilo je pojedinačnih glasova unutar episkopata kako u prilog, tako i protiv protesta. Studenti Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu pridružili su se protestima, a pojedini teolozi su takođe izrazili svoju podršku. Patrijarh Porfirije, poglavar Crkve, ostao je neodređen. On je izbjegavao da otvoreno podrži proteste, pravdajući se time da Crkva treba da ostane iznad društvenih podjela. Ipak, preko unutrašnjih i neformalnih kanala komunikacije stiče se utisak da on podržava studente, iako možda nije dovoljno snažan da se javno suprotstavi režimu.
Jedan od rijetkih sveštenoslužitelja koji su se otvoreno izjasnili protiv protesta jeste episkop kruševački David, iz grada Kruševca u centralnoj Srbiji. U tekstu od 9. februara 2025. godine, koristeći uglavnom složenu (i ispraznu) frazeologiju i kvaziteološke argumente, on je povezao proteste sa „neoortodoksnim“ teolozima, optužujući ih da promovišu „drugu pravoslavnost“ koja izobličava i kvari tradiciju. Prije njega, episkop novosadski Irinej (sjeverna Srbija) kritikovao je ono što je nazvao „pravoslavnim Trilateralom“ — savezom (neimenovanih, ali nagoviještenih) teoloških institucija iz SAD-a i Evrope — kao „neoortodoksni teološki internacional“ (a time nije mislio ništa dobro).
Uprkos ovim i drugim pritiscima, sveštenici Kruševačke saborne crkve pokazali su i inicijativu i hrabrost, i slobodu i svoje hrišćansko i ljudsko dostojanstvo. Dana 27. februara, izašli su iz crkve i, ispred sabornog hrama, pozdravili demonstrante dok su prolazili ulicama Kruševca. Dali su im svoj blagoslov i organizovali da se duž trotoara postave hrana i piće za sve učesnike.
Da bi se u potpunosti razumio ovaj čin, potrebno je shvatiti kako funkcionišu crkvene strukture u zemljama gdje je pravoslavlje dominantna i tradicionalna vjera. Pravoslavna crkva je organizovana kao „episkopocentrična“ institucija, što znači da lokalni episkopi imaju ogromnu moć nad sveštenicima u svojoj eparhiji, uz malo ili nimalo spoljašnjeg nadzora, osim u ekstremnim slučajevima. Drugim riječima, sveštenici su često u milosti i nemilosti svog episkopa: ako je episkop razuman i dobar čovjek, sveštenici su u solidnom položaju, ali ako je autoritaran, egocentričan ili čak psihotičan, efikasno im jedino Bog može pomoći. Postoji, iako vrlo mali broj, izuzetnih episkopa koji su sposobni, posvećeni Crkvi, ali i dobrodušni i vrijedni ljudi. Takve eparhije su među sveštenstvom i vjernicima poznate kao „raj na zemlji“.
Odluka sveštenika da podrže demonstrante donesena je u takvom kontekstu. Organizovali su se spontano, kako kažu „prirodno“, prvo samo nekoliko njih, a kasnije su im se pridružili i drugi. Iako bi vjerovatno odbacili pojmove „samoupravljanje“ ili „anarho-sindikalizam“ (s obzirom na to da ovi termini potiču uglavnom iz političkog rječnika i najčešće se povezuju s ateističkim, pa čak i antireligijskim kontekstima), njihova spontana organizacija, po sopstvenoj inicijativi, i to unutar autoritarnog crkvenog okruženja, podseća na samoupravljačku ili anarho-sindikalističku organizaciju (koju su i sami studenti primjenjivali od početka protesta).
Ovaj anarho-sindikalistički način organizovanja nije novost na Balkanu. Treba imati u vidu tradiciju jugoslovenskog socijalističkog samoupravljanja, ali i još stariju tradiciju srpskih seoskih zadruga.
U kontekstu Pravoslavne crkve, postoje istorijski izvještaji o anarho-sindikalističkoj organizaciji monaha i sveštenika u Rusiji, nakon Februarske revolucije (1917), kao sredstvu za vraćanje slobode od autoritarnih crkvenih struktura.
Odluka ovih sveštenika da izraze svoj stav — i kao pravoslavni hrišćani i kao građani — u situaciji kada su politički stavovi njihovog episkopa, kao i njegova arogantna retorika, bili jasno izraženi i poznati, predstavlja hrabar čin, demonstraciju slobode i privrženost pravdi i osnovnom ljudskom dostojanstvu. Ovaj postupak može poslužiti kao primjer drugim sveštenicima da ustanu u ime ljudske slobode i dostojanstva, da odbace represiju, licemjerje i korupciju, te da nenasilno izazovu despotsku vlast i lokalnih političkih vođa i pojedinih episkopa. Praktikovanje ovakvog pravoslavnog hrišćanskog „anarhizma“ ne samo da potvrđuje njihov status slobodnih građana, već i učvršćuje njihov identitet kao pravoslavnih hrišćana — ljudi dostojanstva, posvećenih slobodi, pravdi i, iznad svega — ljubavi.
Izvor: ZNetwork
