Dok čekamo izricanje presuda (najavljeno za 1. jul) našim prijateljima i sunarodnicima – među kojima su i članovi organizacije „Mi znamo ko smo” – a koji su juče bez stvarnog osnova i pravnog utemeljenja privedeni i zadržani od strane prištinskih organa, i pošto je našim sugrađanima, uglednim javnim ličnostima i državnim funkcionerima, takođe bez stvarnog osnova i utemeljenja, zabranjen ulazak na teritoriju Kosova* i pošto su brojni naši sugrađani, ali i sunarodnici iz regiona (među kojima i maloljetnici, žene i osobe starije životne dobi), na najrazličitije moguće načine besprizorno ponižavani i uznemiravani od strane prištinske policije i to na jedan od svojih najvažnijih nacionalnih praznika (kao kada bi, komparacije radi, neko na sličan način tretirao izraelske državljane na Jom Kipur), otvara se čitav niz pitanja za našu zemlju koju, njen Ustav i njeni zakoni, definišu kao zaštitnika prava i sloboda svojih građana:
Da li država Crna Gora, osim deklarativno, zaista štiti svoje državljane? Zbog čega njene institucije i nadležni resori ćute na, sad već tradicionalno, uznemiravanje mirnih i uzornih njenih građana? Da li je ona sposobna da, shodno svome Ustavu, jemči i štiti njihova prava i slobode ili je radije nemoćni saučesnik u sprovođenju rigidne prištinske samovolje i politike ponižavanja i diskriminacije srpskog naroda (koji čini 33% populacije, tj. 205.000 stanovnika Crne Gore) ali i ostalih svojih stanovnika koji požele da budu hodočasnici i obiđu hrišćanske svetinje na teritoriji Kosova*?
Zbog čega postoji Ministarstvo vanjskih poslova, koja je njegova funkcija, i da li, od naroda izabrani, funkcioneri ovog resora polažu računa Vladi Crne Gore (i da li je, uopšte, taj resor dio ove Vlade?) ili, možda, oni to čine u odnosu na vlade nekih drugih zemalja? Zbog čega se, povodom ovog slučaja, nije oglasio ni kabinet potpredsjednika Vlade za spoljne i evropske poslove koji bi, takođe, trebalo da štiti prava crnogorskih državljana? Šta nam sugeriše suviše glasna tišina poslovično nezainteresovanih crnogorskih medija kada su u pitanju građani srpske nacionalnosti i da li je ona reperkusija spoljnopolitičkog opredjeljenja, ličnog moralnog poraza ili, samo, neprofesionalizma i hronične ignorancije?
Možda su svi nabrojani činioci, a bez sumnje ih ima još, samo dio unificirane mreže koja sistemski i organizovano djeluje u istom, u odnosu na bazične civilizacijske vrijednosti, diskriminatornom i ponižavajućem pravcu spram srpskog naroda?
Jasno: i pored nedoličnog, drskog i besprizornog tretmana koji su naši hodočasnici juče doživjeli, centralni problem tiče se onih koji na Kosovu* ostaju da žive u nedostojnim uslovima kontinuiranog i nečasnog aparthejda, bez odgovarajuće podrške, s perspektivom intenzivnije diskriminacije. U tom smislu, ova naša reakcija istovremeno je i apel ali i poruka podrške srpskom narodu na Kosovu i Metohiji koji, nevidljiv za demokratsku Evropu i njene institucije, istrajava u teškim okolnostima tihog ekonomskog, socijalnog, političkog i kulturološkog egzodusa.
