Kako je bend The Black Keys spasao rokenrol i zašto nisu u pravu poklonici lamentiranja nad „prošlim vremenima“
Gitarska muzika, bez obzira na to da li je definišemo kao “rok”, “rokenrol”, “ritam i bluz”, šta god, sa svim svojim žanrovima i podžanrovima nešto je što se prilično često i sasvim efikasno može svesti na svega par sastojaka – potentan ritam bubnja i basa, zarazan rif sa gitare i tekst koji lako pamtimo i sa kojim se umijemo saživiti.
Nakon Drugog svjetskog rata i razvoja popularne muzike u različitim, mnogostrukim pravcima, ova naizgled prosta konstanta preživjela je decenije. Na nju nisu uticale neke, često promjenljive činjenice, i nije bilo važno da li su najviše ploča prodavali višečlani muško-ženski sastavi, zvijezde i zvjedice popa i elektronike ili ansambli napravljeni na takmičenjima za talente. Štaviše, može se reći da su pojedini bendovi, među kojima se posebno ističe australijski AC/DC, kroz cijelu karijeru svirali tu jednu te istu numeru, đavolski dobru.
Svaka generacija imala je svoje gitarske heroje i himne, bilo da su one bazirane na rifu iz pjesme “Paranoid”, “Whole Lotta Love”, “Are You Gonna Go My Way” ili “Smells Like Teen Spirit”. Ljubitelji lamentiranja nad “prošlim vremenima” reći će da danas takvih heroja nema, da se takve gitarske himne više ne pišu niti komponuju, i biće, kao i uvijek, u krivu. U krivu su jer se u američkoj državi Ohajo nalazi jedan grad koji se zove Akron, a u njemu postoji bend po imenu The Black Keys.
Lako zaboravljamo koliko smo bili ukusom ograničeni prije dolaska širokopojasnih brzina interneta sada već davne 2005. godine. Zavisili smo od albumske i “best of” (i užasa zvanih “100% best rock ballads”) ponude na buvljacima, društva koje je preferiralo ovaj ili onaj tip muzike, što je dodatno otežavalo širenje ukusa ako se družite sa ljudima koji su dominantno bili blek-metalci i gotičari. Da ne spominjemo horore korišćenja peer-to-peer internet klijenata putem kojih smo zarazili kompjutere hiljadama virusa u želji da dial-up modemom skinemo jednu, eventualno dvije pjesme. No, dolaskom bržih i stalnih veza mogli smo daleko kvalitetnije i šire pretraživati, otkrivati šta je to što volimo i želimo da slušamo.
Ođednom, svaki ljubitelj muzike našao se u situaciji djeteta oslobođenog u fabrici slatkiša. Odjednom, kao da smo iz kamenog doba došli do svemirske tehnologije. Svaki album, svaka pjesma, sve za šta ste čuli a pogotovo sve ono za šta niste bilo je nadohvat ruke. Nakon prvih par dana pronalaženja (ne baš legalnim putevima) kompletnih diskografija izvođača za koje smo čuli, došlo je na red da se traži nešto sasvim novo. Tako sam kucao dva pojma, prvi “singer-songwriter” (kantautor) koji me je upoznao sa najboljim autorkama i autorima koje je popularna muzika vidjela i kojima instrumentalna podrška i nije bila potrebna da iskažu svoj pjesnički bol, i drugi “contemporary blues-rock” (savremeni bluz-rok).
Ova pretraga mi je dominantno nudila dva benda – Alabama 3 i The Black Keys. Moja želja da tražim baš ovaj splet riječi sastojala se od ljubavi prema izvođačima kao što su Stivi Rej Von i Albert King, ali i od želje da muziku koju slušam ne izvode isključivo stariji od 70 godina i/ili mrtvi. Tako se opet vraćamo na onu jednostavnost sa početka – bluz-rok se svodi na gitaru, ritam bubnja, i tekstove koji dolaze iz istih motiva, bijes zbog nepravde, tuga zbog ljubavi, rukovanje sa đavolom, ogorčenost zbog teških uslova na poslu i slično. Ali ta jednostavna formula ne funkcioniše zato što se radi o nekoj prevari, nekoj laži, ona funkcioniše jer se sa njom možemo saživjeti, jer pogađa našu dušu bilo da smo u delti Misisipija, na Temzi ili Jadranskom moru. A savremeni momenat mi je bio važan da osjetim da je ta ideja još živa, da vidim kako je neko nosi danas, u ovom dobu i vremenu. Za Alabamu 3 ste čuli ako ste ikad odgledali epizodu “Sopranovih”, pošto potpisuju naslovnu numeru “Woke Up This Morning”, a ovi drugi, oni su nešto posebno. Iako nas ime može navesti na krivi put da se radi o bendu koji baštini gothic rock/metal ikonografiju, prost, snažan i opor zvuk ovog dvojca je sve samo ne to.
U tom trenutku (2005. godina je) izdali su tri albuma, i u zvuku se čuo garažni rok, čuli su se Howlin’ Wolf, Robert Johnson i Elmore James, ali se čulo još nešto. To nešto je grad iz kog su junaci ove priče. Većina nas sa ovih prostora za Ohajo zna samo po Dejtonu, čuvenoj bazi gdje je stavljena tačka na ratna razaranja koja su nas sve pogodila. Akron je pak bio industrijski grad, nazvan “Svjetski glavni grad gume” jer su u njemu osnovani giganti ovog posla GoodYear, Firestone i BF Goodrich.
Kao i ostale industrijske gradove širom SAD, i njega su snašli “gorki plodovi” pobjede nad komunizmom – gigantima se isplatilo da osnivaju fabrike po Trećem svijetu, da manje plaćaju radnike, da zaborave na radnu snagu koja ih je učinila velikim. Tako je srednja, kao i niža klasa Pojasa rđe sve teže nalazila posao, tako su pripadnici tih klasa sve češće bili na socijali, sve češće brinuli za život. U takvim uslovima, Den Oerbah i Patrik Karni, obojica odrasli u porodicama sa jakim muzičkim uzorima, slučajem formiraju bend – The Black Keys. A taj slučaj je sljedeći – Oerbah je došao da snima demo-album u Karnijevom podrumu, ali se niko od ostatka njegovog benda nije pojavio te je, umjesto toga, prosto počeo da džemuje sa Karnijem, on na gitari, Patrik na bubnjevima, i s vremenom su nastale Crne dirke.
U prvoj deceniji dvadeset i prvog vijeka, njih dvojica su izdali nekoliko fantastičnih albuma, spajajući garažni rok sa uticajima bluza, odgovarajući još jednom pozitivno na ono staro pitanje – mogu li bijelci da osjete i sviraju bluz? Nigđe se to bolje ne vidi nego u njihovim ranim pjesmama kao što su “Heavy Soul” ili “I Got Mine”. Par godina kasnije, čari brzog interneta omogućavaju da svaki album stigne pred nas čim izađe iz “prese” ali sam nekako krajem te prve decenije ja i zaboravio na The Black Keys. Nisam ni trepnuo a društvene mreže su eksplodirale od dijeljenja najprostijeg spota svih vremena. “Lonely Boy”, prvi singl sa remek-djela albuma “El Camino”. Ta pjesma je na nov način otjelotvorila simplicizam vrhunske gitarske muzike.
Kao što dobar rok, pa i bluz-rok treba da ima snažan ritam i moćan rif (a ovi su bili začinjeni teškom smjesom iz fabrike guma), tako i spot može biti jednostavan i efektan. A u spotu nepoznat glumac, Derik Tagl, pleše i pjeva uz zaraznu melodiju i još zarazniji refren. Tako je “Lonely Boy” bez sumnje postala rok himna naše generacije, naš “Whole Lotta Lovin‘”. Samo što taj spot uopšte nije trebalo tako da izgleda – plan je bio da dio sa plesom zauzme desetak sekundi, dok bi stvarna “radnja” uključivala članove benda u nekim čisto “spotovskim” radnjama. Kako su nekad najprostije (bluz-rok) stvari najbolje, kao što je za dobru pjesmu dovoljna samo vrhunska gitara (Denova) i dobar bubanj (Patrikov), tako i dobar spot može da bude iznesen isključivo na leđima razigranog i simpatičnog glumca.
Godinu dana prije “El Camino” izašao je možda i potpuniji album, nazvan “Brothers”, na kome nije bilo tako velikih hitova, ali je bio savršena cjelina. Par godina kasnije, svjetlo dana ugledao je i njihov prvi blokbaster – “Turn Blue”. Te 2015. godine objavili su evropsku turneju i ja sam, možda prvi put u životu, kupio kartu za neki nastup čiji članovi nisu mogli da mi budu roditelji, ili čak đedovi i babe. No, Berlin je morao da čeka drugu priliku za Crne dirke pošto je Karni slomio rame i turneja je bila prekinuta. To čekanje trajalo je cijelih osam godina, donijevši tri nova albuma. Ta ostvarenja su nam opet pokazala sve što The Black Keys jesu – “Let’s Rock” je podsjetio na prženje kakvo nudi garažni rok, “Delta Kream” na to da su temelji benda u južnjačkom bluzu i kantriju, a “Dropout Boogie” da sve to može da se kombinuje i da rok jeste u suštini prosta kombinacija gitare i bubnja, ali da ne treba bježati od svih primjesa koje u njemu mogu naći svoje mjesto. Ovaj trio albuma pokazao je da bend nije izgubio sopstveni identitet tokom ove pauze (prethodno izdanje, “Turn Blue”, izašlo je 2013), da ih slava i bogatstvo nisu udaljili od onoga što ih je učinilo popularnim i da imaju baš mnogo da pruže.
Tako stižemo do Malakase, mjesta koje se nalazi trideset kilometara sjeverno od Atine. Festival Rockwave, ušuškan između vrhova planine Parnite, ispostavio se kao pravo mjesto za ovakvu muziku. Nakon par zanimljivih bendova (od kojih je posebno pažnju privukao Puscifer, manje poznat projekat Mejnarda iz Tula), The Black Keys izlaze uz teške tonove “I Got Mine”. Na “Gold on the Ceiling” publika je toliko u elementu da horski oponaša zvukove Oerbahove gitare. Hitovi se ređaju, ne zna se da li u veći zanos ljudi padaju uz “Your Touch”, “Tighten’ Up” ili obradu Ričarda Berija (koju su popularizovali šezdesetih The Sonics) “Have Love Will Travel”.
Svaka od numera donosi poseban ugođaj i bend kao da želi da dokaže da svaka od njih može nešto pružiti publici. Bilo da se radi o baladi, brzoj pjesmi, starom hitu ili stvarima sa novog albuma, energija ni u jednom trenutku nije pala, spektar emocija kroz koji su nas njih dvojica uz prateći bend provozali jeste bio raznovrstan, ali imao je jednu zajedničku crtu – apsolutni intenzitet.
I onda se svjetlo ugasilo, Den Oerbah uzeo je akustičnu gitaru i krenule su prve note njihove vjerovatno najbolje pjesme – “Little Black Submarines”. Glas, okupan nekim konstantnim jaukom se i ne čuje u ovoj numeri posvećenoj borbi sa depresijom, besmislom i rastankom. Kako tekst ide, tako svih deset (ili više) hiljada posjetilaca horski viče:
Oh, can it be?
The voices calling me,
They get lost and out of time
Ne odustaje se ni u momentu kada se tempo podiže i kad akustična mijenja električnu gitaru, već svi nastavljamo još jače, Dena vidimo ali i ne čujemo od urlika iz mase:
Treasure maps, fallen trees
Operator, please call me back when it’s time
Stolen friends and disease
Operator, please
No, kao što najboljim bendovima reakcija publike daje sve veći elan za svirku, tako je i ovo dovelo do toga da nam Black Keys pruže vrhunski završetak koncerta. Ritmovi na bubnjevima su snažniji, rifovi i solaže istovremeno i melodičnije i žešće a vokal već klasično izmučen, a lijep. Scena postavljena za vrhunski kraj, za rokenrol himnu naše generacije, pjesmu “Lonely Boy”. Nisam ni sad, par dana nakon koncerta, siguran da li je izvedba trajala deset sekundi ili minuta, da li smo skakali sve vrijeme ili i dalje skačemo, a pogotovo da li je iko u publici sačuvao jednu jedinu glasnu žicu. Siguran sam da se sličan osjećaj budio u svakom ko bi prvi put čuo popularno a moćno gitarsko ostvarenje i da bi isto bilo kada bi neko, u rok istoriji, naišao na himne kao što su “Purple Haze”, “Baba O’Riley” ili “Smoke on the Water”.
Nastup je, kasnije sam shvatio, trajao nešto manje od sat i po vremena. I dosta dobrih stvari, pjesama koje sam želio da čujem, nije bilo uvršteno u set-listu. Ništa od toga nije umanjilo kvalitet svirke – Den i Patrik su pokazali zbog čega su velike zvijezde, prenijeli su nam žestinu svog roka i težinu svog bluza, začinjenu čvrstom masom ugašenih fabrika gume iz Akrona, Ohajo. Pokazali su nam da, koliko god bilo dobro i lijepo što muzika ide na sve strane, koliko god bilo nejasno šta će biti sljedeće popularno, zarazno i traženo, s vremena na vrijeme želimo samo ovu, naizgled prostu jednačinu – dobar bubanj, zarazan gitarski rif i pripadajući vokal.
U muzici ćemo se uvijek diviti kompleksnim numerama, bilo da volimo klasiku, elektroniku ili progresivni rok, ali nekad ne mora biti komplikovano, nekad je dovoljan samo debeljuškasti glumac sa sjajnom dens rutinom da nešto učini remek-djelom. Nekad je ono što nam treba jednostavno, direktno, žestoko, crnim dirkama kroz fabriku guma.
Stefan Đukić
Izvor: Velike Priče
