Piše: Branko Milanović
Nakon Globalne finansijske krize, Svetska banka se mnogo više angažovala u zemljama jugoistočne Azije nego ranije. Ne uvek sa uspehom, niti uz opšte odobravanje. Odeljenje za istraživanje Svetske banke dobilo je zadatak da ispita raspodelu prihoda u nekim od tih država, uključujući Maleziju, koja je do tada držala Svetsku banku na distanci, čak i kada je reč o makroekonomskoj politici, a kamoli kada se radi o analizi raspodele prihoda i, što bi se neminovno dogodilo, o raspravama o razlikama u prihodima između Malajaca, etničkih Kineza i etničkih Indijaca. Na kraju smo dobili sve podatke koje smo želeli i odnosi su postali prilično dobri. Ali o tome – o problemu raspodele prihoda u Maleziji – mogao bih da napišem potpuno poseban esej.
Moj današnji tekst je o nečemu drugom. Dolazak u Maleziju ispostavio se kao mnogo teži nego što sam mislio. Iako sam imao Laissez Passez UN-a (dokument koji funkcioniše kao globalni pasoš za zemlje koje ga prihvataju kao takav), Malezija je tada, krajem 1990-ih, imala sasvim posebnu odredbu da državljanima Izraela i Srbije, zbog navodne antiislamske politike njihovih zemalja i „genocida“, nije bio dozvoljen ulazak u zemlju. Ne sećam se sada svih detalja, ali bilo je potrebno prilično mnogo telefonskih poziva – tada su se takva pitanja rešavala telefonom – preko malezijske ambasade u Londonu, da bih na kraju dobio posebnu dozvolu da putujem u Kuala Lumpur uprkos mom „zloslutnom“ poreklu.
Kako sam se iznenadio kada sam, očekujući najgore, sleteo na ultramoderan aerodrom u Kuala Lumpuru, bio rutinski izdvojen sa strane i dočekan sa ljubaznošću (ili bi se možda pre reklo ravnodušnošću) od strane službenika. Cela ta „posebna“ procedura nije trajala duže od deset minuta, i tokom ovog, kao i narednih putovanja u Maleziju, nikada nisam imao nikakvih problema.
Trijumf antikineske opcije na predsedničkim izborima na Tajvanu
Razvio sam trajnu ljubav prema toj zemlji. Bila je jednostavno prelepa: doživljavao sam je kao Španiju Azije – kulturna raznolikost, duge peščane plaže, odlični restorani, neboderi i noćni život Kuala Lumpura, izuzetna čistoća, ljubazni ljudi.
Ali pitanje srpskog antiislamizma nije potpuno nestalo. Nekoliko puta, u razgovoru sa običnim Maležanima, suočavao sam se s optužbama za srpski genocid u Bosni. To je uvek bilo izrečeno na uljudan način. Nisam se slagao s njima po svim tačkama, ali sam primetio da je takav negativan stav mnogo više bio prisutan među ljudima sa izraženim islamističkim uverenjima. Ostali, koji nisu bili naročito privrženi islamu i manje su se interesovali za svetska dešavanja, nikada nisu ni čuli za te periferne evropske zemlje koje su ratovale međusobno.
To me je navelo na sledeće pitanje. Izbegavao sam neprijatne razgovore sa ljudima koje apsolutno nije bilo briga niti su znali bilo šta o svetskim dešavanjima, a imao sam neugodne rasprave s onima kojima je bilo stalo; šta je bilo bolje? Za mene lično, bilo je lakše izbeći neprijatne teme. Ali da li je to bilo dobro za svet – i da li je to zaista prijalo meni, koji sam iz Titove Jugoslavije nasledio veliko interesovanje za svetska pitanja – da jednostavno ignorišem sve što se dešava u svetu? Mogao sam lepo da provedem vreme s ljudima koji su ignorisali istoriju i savremenu politiku, ili neprijatno vreme s onima koji su nešto o tome čitali ili znali. Između ta dva, mislio sam, izabrao sam ovo drugo. Sigurno je da sam kao pojedince više cenio one koji se nisu slagali sa mnom nego one koje nije bilo briga.
Možda možemo voditi lepe živote u potpunoj ravnodušnosti prema ostatku sveta, ali ako svi tako postupaju, u kakvom ćemo svetu živeti?
Izvor: RTS OKO
