Piše: Boris Rašeta
Od 37.000 tona otpada u Gospiću, čak je 32.000 tona trajno zakopano u tlo, skriveno od očiju javnosti na dubini od tri do četiri metra, dok je preostalih 5.000 tona ostavljeno razasuto na površini od 13.500 četvornih metara. Kako je moguće da je pod nosom države tako velika površina pretvorena u ilegalni toksični deponij? Je li institucionalni sustav kapitulirao pred mafijaškim strukturama koje trguju otrovom ili je, što je još gore, aktivno sudjelovao u organiziranom ekocidu? Čini se – oboje
Ovo je možda i najveća afera Hrvatske demokratske zajednice, stranke kojoj nije manjkalo afera. U skoro 40 godina postojanja, HDZ je osuđen na hrvatskom sudu zbog zločlnačkog udruživanja, dao je prvog premijera koji je robiju odgulio nakon vlasti a ne prije nje, dok je samo pod vlašću Andreja Plenkovića iz vlade izletjelo više od 30 ministara.
Može li gore? Može.
U Gospiću je otkriven opasni otpad – 37.000 tona plastike, medicinskog smeća, klora, opasnih, nerazgradivih kemikalija – koji je u bivšem silosu propalog kombinata “Velebit” nesmetano odlagan sve dok lokalne eko udruge nisu pokrenule proteste.
ČUDAN NEKI SMRAD
Dovoženje otpada počelo je prije pet godina. Kamioni su danju i noću dovozili teret i nesmetano ga iskrcavali u grad. Lika je hadezeova Sparta, srce najlojalnijeg zamislivog biračkog tijela, postojbina Ante Starčevića i Nikole Tesle. Deponija je udaljena tek nekoliko kilometara od rodne kuće dvojice velikana kojima se ta regija ponosi, svakim na svoj način.
Tokom ljetnih mjeseci, pod utjecajem visokih temperatura, s tog je mjesta dopirao nepodnošljiv smrad koji je gušio mještane.
“Nismo mogli otvoriti prozore, djeca su povraćala od tog mirisa, a glave su nas boljele danima,” rekli su medijima ogorčeni mještani, koji su mjesecima sami pokušavali dokučiti što se to događa iza zatvorenih vrata napuštenog kompleksa. Sad znamo: ono što su udisali nije bio obični komunalni otpad već koktel teških metala, kemikalija i tvari koje polako, ali nezaustavljivo prodiru u zemlju i, potencijalno, u podzemne vode Ličkog polja.
Da nešto ne valja, signaliziralo je i ponašanje mačaka – odbijale su piti vodu iz slavina. Problem je šire načet kad se lokalna priča o “čudnom smradu” i “mačkama koje ne žele piti vodu iz pipe” počela kotrljati po medijima pa je napokon, u februaru ove godine, reagirao USKOK, Ured za sprečavanje korupcije i organiziranog kriminala. Nalazi su prestravili državu. Koncentracija bakra izmjerena u tlu pored bivšeg silosa, koji je pretvoren u deponiju, bila je sto puta veća od limita, olova deset puta od dopustivog, a antimona čak 300 puta! Kad bismo taj otpad stavili u šlepere, izračunao je kolumnist Indexa Goran Vojković, šleperi bi popunili autocestu od Zagreba do Karlovca. Samo smetlište, u bivšem silosu kombinata “Velebit”, oko njega i pod zemljom, zauzelo je površinu dva nogometna igrališta.
Presušivanje evropskih reka: Ekonomski i ekološki šok za Stari kontinent
Od 37.000 tona otpada, čak je 32.000 tona trajno zakopano u tlo, skriveno od očiju javnosti na dubini od tri do četiri metra, dok je preostalih 5.000 tona ostavljeno razasuto na površini od 13.500 četvornih metara.
Kako je moguće da je pod nosom države tako velika površina pretvorena u ilegalni toksični deponij? Je li institucionalni sustav kapitulirao pred mafijaškim strukturama koje trguju otrovom ili je, što je još gore, aktivno sudjelovao u organiziranom ekocidu? Čini se – oboje.
EKOMAFIJAŠKI BIZNIS
Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) prstom upire u dobro organiziranu hobotnicu na čijem je čelu stajao poduzetnik Josip Šincek, mladi bonvivan, dendi sklon životu na visokoj nozi. Godinama se u medijima i na ekonomskim sajmovima prezentirao kao “genijalni inovator” i ekološki osviješten poduzetnik. Priča mu je bila dostojna baruna Minhauzena: nudio je recikliranje otpadne plastike i njezino pretvaranje u visokokvalitetni građevinski materijal.
No, umjesto modernih pogona za reciklažu, Šincek je sa svojom suprugom Monikom Šincek i mrežom kompanjona razradio malo drukčiji biznis model. Prema dokumentaciji iz istrage, otpad se u Liku masovno dopremao iz Slovenije, Italije, ali i iz različitih dijelova Hrvatske. U papirima se deklarirao kao “neopasan otpad” ili sekundarna sirovina, dok su kamioni u stvarnosti prevozili visokotoksični industrijski materijal čije zbrinjavanje u zapadnoj Europi košta stravično puno novca. Na tom je biznis modelu napuljska Kamora, sektor ekomafija, okrenula milijune. Za uvoz – ponavljamo brojku, 35.000 tona smeća – morala je biti angažirana carina, policija, lokalne vlasti, inspekcije…
Ali vlada i HDZ drže se skoro kao da ih se to ne tiče. Logično. Problem je velik kao kuća, a nastao je pod njihovom vlašću, kako na nacionalnom, tako i na lokalnom nivou. Andrej Plenković bjiesno je kazao da “opozicija širi histeriju” iako Hrvatski zavod za javno zdravstvo tvrdi da je voda zdrava za piće. Zavod, naravno, drži istaknuti hadezeovac Tihomir Capak, koji je krenuo gasiti ekološko zdravstveni i politički požar koji su omogućile sve instance.
Desničarska stranka DOMiNO u izjavi za javnost prilično je koncizno sažela problem. “Sustav je imao apsolutno sve: zakonske propise, rigorozne dozvole, detaljne evidencije, inspekcijske službe i jasna upozorenja s terena. Imao je sve osim onoga zbog čega zapravo postoji – učinkovite kontrole i elementarne ljudske odgovornosti! Pozivamo istražna tijela da bez odgode ‘slijede novac’. Mora se precizno utvrditi tko je naplatio propisno, skupo zbrinjavanje opasnog otpada na zapadu, a zatim taj isti otpad preko posrednika jeftinije predavao dalje, sve dok ovaj tihi ubojica nije završio pod našom zemljom, u srcu Like.”
Odgovor na pitanje gdje je novac nećemo čuti tako brzo, a prema svemu sudeći, on neće biti ni cjelovit. Lokalne gospićke organizacije za zaštitu prirode dugo su se vremena bunile prije nego što je USKOK započeo istragu. Mjesecima su slali detaljne dopise, fotografije i videozapise na adrese svih zamislivih institucija, uključujući i Državni inspektorat (DIRH).
Uvijek su dobivali isti odgovor. “Sve je po zakonu, inspekcijskim nadzorom nisu utvrđene nepravilnosti.”
Pozadina te “zakonitosti” eksplodirala je u javnosti kada su procurili detalji iz same istrage. Naime, supružnici Šincek su u svojim iskazima istražiteljima iznijeli teške optužbe na račun samog vrha Državnog inspektorata i bivšeg glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića, koji je nedavno uhapšen zbog primanja velikih količina mita, kojega je uzimao surovije i nerafiniranije od bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je poslovao pod egidom “nema džabe ni u babe” za svaki gradski posao uzimao “pinku”. Mikulić je bio šef zagrebačkog HDZ-a ,a Plenković mu je objedinio sve inspektorate u jedan i pretvorio ga u faraona, iako su svi znali tko je Mikulić i kakvi su mu modusi operiranja – nema džabe ni u babe… Prema njihovim tvrdnjama, tražen im je veliki novac kako bi inspekcijske službe trajno zažmirile na ekološku bombu u Gospiću i dopustile nastavak operacije.
OSUĐENI NA OTPAD
Što će biti s Gospićanima?
“Bili smo prepušteni sami sebi, lagali su nam u lice dok su kamioni istovarivali otrov”, rekla je medijima gospićka aktivstica Darija Došen na nedavnom protestu.
Došen govori u ime svih Gospićana kad ističe jedan jedini ultimativni zahtjev. Sanaciju. “Naš je jedini, isključivi i apsolutni fokus sanacija ove lokacije! Ne želimo nikakvo politiziranje, nikakve međustranačke ratove i nikakvo korištenje ove nesreće za nečiju političku promociju ili skupljanje poena pred kamerama. Mi tražimo da se ovaj problem najprije fizički riješi, da se otrov makne iz našeg grada, a tek onda neka se unutar pravosudnog sustava do kraja lociraju, procesuiraju i najstrože sankcioniraju svi odgovorni.”
No, to nije tako jednostavno. Vlada je poslala ponudu za zbrinjavanje ovog otpada na više od 60 adresa po Evropi, ali taj otpad nitko ne želi. Glavni kamen spoticanja, koji je prestrašio građevinare i ekologe, bio je ekstremno visoki udio klora u otpadu. Ta kemijska činjenica dramatično mijenja pravila igre; prisutnost klora ključno utječe na odabir tehnologije zbrinjavanja, jer se takav otpad ne može uništiti u klasičnim spalionicama bez opasnosti od oslobađanja smrtonosnih dioksina i furana. A proces je izuzetno skup.
Sad će se morati ići na izravnu pogodbu umjesto javnog natječaja, pa bi cijena ove eko katastrofe mogla premašiti 125 miliona eura. Krakovi istrage danas se šire i na Benkovac, Varaždin i Senj, što indicira da je riječ o razrađenoj, nacionalnoj mreži za ilegalno odlaganje ekotoksičnog materijala. Šincek to nije mogao raditi sam. Za uvoz i zakapanje tisuća tona otpada usred grada potrebna je institucionalna logistika – netko s pečatom i potpisom morao je jamčiti da inspekcija neće zakucati na vrata u krivom trenutku, a hiljade kamiona nesmetano su došle do Gospića.
Naučnici: Mediteran kakav smo poznavali više ne postoji, pojavile se invanzivne vrste
Istraga je do sad došla samo do Jerka Kostelca, visokopozicioniranog županijskog savjetnika, kojeg se sumnjiči zbog izdavanja nezakonitih dozvola i rješenja koja su Šincekovoj grupaciji omogućila nesmetano djelovanje. A gdje su carina, policija, inspektori? Dok su se administrativni papiri polako selili iz ladice u ladicu, stiglo je službeno neovisno vještačenje koje je proveo Geotehnički fakultet. Rezultati su potvrdili najcrnje slutnje građana i neovisnih ekoloških stručnjaka: otpad u Gospiću je visokostupanjski ekotoksičan. Analizom uzoraka utvrđene su dramatično povišene koncentracije teških metala u tlu, što predstavlja izravnu opasnost za dugoročnu kontaminaciju zemljišta. Ono što je izazvalo istinsku paniku među toksikolozima jest pronalazak PFASova (per i polifluoroalkilnih tvari), u znanstvenim krugovima poznatijih pod zloglasnim nazivom “vječne kemikalije”. Riječ je o sintetičkim spojevima koji se u prirodi ne razgrađuju, već se trajno akumuliraju u okolišu, živim organizmima i ljudskom tijelu. Znanstveno je dokazano da izloženost PFASovima dovodi do teških poremećaja. S obzirom na to da se Lika nalazi na osjetljivom kraškom području, gdje ponornice i podzemni vodotoci putuju kilometrima u nepredvidivim smjerovima, pronalazak ovih tvari predstavlja potencijalnu regionalnu katastrofu. Članice inicijative “Gospić je naš dom” tvrde da cjelovite, detaljne kemijske analize tla i podzemnih bušotina nikada nisu transparentno objavljene u cijelosti, već se javnosti plasiraju samo pročišćeni, frizirani podaci. Saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot definirao je gospićki slučaj kao izravni napad na suverenitet države:”Ljudi, nemojmo se zavaravati, mi ovdje ne govorimo o nekom izoliranom incidentu ili nelegalnom odlagalištu građevinske šute! Mi ovdje govorimo o brutalnoj, dubokoj i sveobuhvatnoj ekološkoj krizi! Ovakav vid namjernog, svjesnog i profitom vođenog terorizma, ovakav vid ekološkog ugrožavanja i ugroze zdravlja tisuća ljudi, izravno je i eksplicidno naveden u našoj Strategiji nacionalne sigurnosti iz 2017. godine kao ugroza prvog reda. Ovo je napad na državu”, kazao je Troskot, član stranke MOST, koju dio javnosti posrpdno zove “eko-ustašama” a drugi dio “mostašama”, ali su svejedno jedini pokazali volju za rješavanje problema.
“EKOCID” I POLITIČKE POSLJEDICE
Slučaj Gospić pretvorio se u politički rat godine. Premijer Andrej Plenković, vidno iziritiran pritiskom medija i opozicije usred ljetne sezone, sazvao je izvanrednu konferenciju za novinare. Problem u Gospiću raščlanio je na tri razine: kaznenopravnu (koju rješavaju USKOK i sudovi), sanacijsku (koju vodi Fond) i, kako je naglasio, “politikantsku”. Opozicionare je optužio za orkestrirano širenje panike, plasiranje opasnih dezinformacija i bezočno korištenje ekološke nesreće za skupljanje jeftinih političkih bodova: “Ja u potpunosti razumijem poziciju i motive te i takve oporbe. Oni su vidjeli najnovije ankete javnog mnijenja, svjesni su svog političkog neuspjeha i sada bezobzirno koriste ovu situaciju u Gospiću ne bi li ponovno, na silu, dobili neku vrstu medijske pažnje i skrenuli fokus s uspjeha ove Vlade. Svi oni koji usred ljeta, u jeku turističke sezone, dolaze u Liku i govore o ovoj temi, šireći histeriju o zagađenju, ne žele dobro Republici Hrvatskoj” kazao je.
Kao politički štit najavio je i veliku zakonsku reformu: uvođenje potpuno novog, teškog kaznenog djela “ekocid” u Kazneni zakon, s predviđenim višegodišnjim zatvorskim kaznama za zagađivače okoliša. Ali šteta je već počinjena. Ne treba ti kabanica za lanjsku kišu, kako bi rekao rahmetli Alija Izetbegović. Ovo je, samo bez ljudskih žrtava – zasad – pandan novosadskoj nadstrešnici.
Organizator prosvjeda Mile Ilić najavljuje apokalipisu Like. “Gospić, Otočac, Udbina, Perušić, Gračac, sve je zatrovano. To je jedan prsten zla koji je nas Ličane okružio i iz kojega zrače pošasti. Sve će nestati, postat ćemo spaljena zemlja ili, ako vam je draže, postat ćemo mrtva priroda, ali ne ona iz umjetničkih djela, Van Gogha ili ne znam čija. Bit će to mrtva priroda Like, mrtva, neupotrebljiva priroda. Nećete smjeti doći ni obići grobove svojih pokojnika”, naveo je Ilić. Dušica Radojčić iz lijevoekološke stranke “Možemo”, koja je na vlasti u Zagrebu, oštro je odbacila HDZ-ove pokušaje relativizacije slučaja, tražeći uvođenje presedana u hrvatsko pravosuđe: “Ovdje se radi o stravičnom, hladnokrvnom okolišnom zločinu neviđenih razmjera, u kojem su izravno ugroženi životi, zdravlje i budućnost naših ljudi! Zahtijevamo da se u ovom slučaju izreknu maksimalne moguće zatvorske kazne bez ikakve mogućnosti ublažavanja. Ovo mora postati opomena svima koji misle da od Hrvatske mogu raditi privatni deponij otrova.”
Najoštrija je bila “možemovka” Sandra Benćić. “HDZ i Andrej Plenković moraju smjesta otići s vlasti zbog ovog nezapamćenog ekocida u Gospiću! PKK ‘Velebit’ je točka na karti na kojoj je hrvatska država pred očima svih nas potpisala svoju potpunu, sramotnu kapitulaciju. I to kapitulaciju u korist mračnog profita koji je u konačnici završio u privatnim džepovima nekakvih sumnjivih poduzetnika i inovatora. A što ostaje nakon njih? Ostaje nemjerljiva, dugoročna ekološka i zdravstvena šteta građanima Gospića, ali i stravična financijska šteta za sve građane Republike Hrvatske.
Upravo će svi naši građani, kroz poreze, morati platiti milijunske iznose za sanaciju ovog državnog nemara!” Ali Plenkoviću mogu staviti soli na rep. On u Hrvatskoj ima opoziciju jednako slabu, neuvjerljivu i bezidejnu kao Vučić u Srbiji. Međutim, masovnih protesta nema u Hrvatskoj, a možemo se kladiti da će HDZ u Lici opet dobiti izbore. Ne može im nitko ništa, jači su od sudbine, mogu samo da ih mrze oni što ih ne vole.
HDZ u Lici nikad nije izgubio izbore, pa neće – ako smijemo glumiti babu Vangu – ni sad, kad su Gospić pretvorili u eko bombu. Nekad najčistija regija u državi postala je sinonim za zagađenje i toksičnost. Poljoprivrednici na tržnicama više neće smjeti staviti natpis “lički krumpir” (do sad je to bio sinonim za kvalitetu i čistoću), a Gospićani sad čak i za mačke moraju kupovati flaširani H2O.
Izvor: Vreme
