Piše: Boris Delić
Slobodna javna sfera je središnja nit demokratije u modernim društvima. Svi se na nju pozivaju, pa čak i oni koji je svjesno potiskuju. Ne mislimo ovog puta samo na Srbiju – ovdašnja medijska scena već odavno nije vrijedna ozbiljne analize. Ovdje se bezočno laže, manipuliše i vara, a glavni medijski magnati su ljudi koji bi u iole uređenoj evropskoj redakciji jedva mogli biti portiri. Evropa ipak ima određeni standard, stil i poštovanje prema medijima. Jer Zapad je stvorio slobodu medija i decenijama ju je smatrao prirodnim stanjem stvari. Demokratija je počivala na pretpostavci da vlast sluša javnost, a ona sama nije ispoljavala svoju moć. Pitanje je da li se ta pravila sada mijenjaju? Da li je “demokratski štit” novi evropski model regulacije informacija znak da ulazimo u ratno stanje unutar informacione sfere – neku vrstu tihog vanrednog režima? O tome razgovaramo u dijalogu sa AI koji u ovoj priči nije samo sagovornik nego i jedan od aktera promjene. Za početak da vidimo šta je to zapravo “Demokratski štit”.
DŽI – „Demokratski štit“ nije izmišljeni termin — to je novi političko-bezbjednosni dokument EU, usvojen kao odgovor na strah od stranog uticaja, dezinformacija i predizbornih manipulacija. Nije klasičan zakon, već paket obaveznih smjernica, mjera i instrumenata koje države članice treba da primjenjuju u medijskom i digitalnom prostoru.
BO – Da li je ‘Demokratski štit’ zaista nastao kao zaštita EU od ruske ratne propagande — ili je Rusija iskorištena kao povod da se suzi prostor slobode informisanja na društvenim mrežama?
DŽI – “Demokratski štit’ je kontroverzan. Nastao je u trenutku kada je ruska propaganda predstavljena kao dio šire ratne strategije pa su evropske institucije iskoristile taj trenutak da nametnu regulaciju informisanja javnosti koja bi u mirna vremena teško prošla. Rezultat je hibrid: dokument koji s jedne strane jača bezbjednost, a sa druge otvara pitanje granice između zaštite javnog prostora i sužavanja slobode informisanja.
BO – Demokratski štit može danas štititi demokratiju a sutra može štititi vlast. Ko god ima vlast da određuje istinu, ima opasno moćnu igračku. Recimo, može li istinita i provjerljiva vijest biti blokirana ako se uklapa u narativ koji geopolitički odgovara Moskvi. Platforme je mogu pogrešno označiti kao dio “strane operacije uticaja”. I onda – algoritam je blokira ili snižava dok se sve ne razjasni. A u politici – ako vijest ostane nevidljiva 48 sati, već je izgubila moć.
DŽI- To je zona u kojoj demokratija braneći sebe može nenamjerno stvoriti instrumente kontrole. U pravu su i oni koji kažu da “štit” štiti demokratiju, i oni koji kažu da njime možeš udariti po slobodnoj informaciji.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
BO – Poseban je problem što u ovoj priči postoje neke vrste skrivenih arbitara. Njih niko nije birao, nisu javne institucije, a odlučuju o tome šta smijem vidjeti. Ako algoritam pogrešno označi vijest, ko će uopšte primijetiti da je nestala? Cenzura nikad ne ulazi na glavna vrata, nego kroz garažu.
AI – Kada država propiše obavezu uklanjanja “stranih manipulativnih kampanja”, platforme, da bi izbjegle kazne, uklanjaju i ono što im izgleda sumnjivo. To dovodi do pretjerane cenzure, tzv. overblocking. Građani često ni ne znaju da im je sadržaj filtriran. Moderacija radi u tišini.
Zato se i kaže da moderni “štitovi” uvode novu vrstu moći: moć nevidljivog brisanja.
BO – A ko garantuje da će platforma igrati pošteno? Eto, priča o laptopu Hantera Bajdena je potisnuta kao ruska propaganda ali se pokazala kao istinita. U Francuskoj je za vrijeme predsjedničkih izbora izbrisano stotine objava koje nisu sadržale nikakvu manipulaciju. U Njemačkoj se i sada uklanjaju legalni politički govori, posebno satire I kritike.
DŽI – Upravo to se već dešavalo u ranijim regulacijama. Platforme obrađuju milijarde objava i ne prave sofisticirane političke razlike — rade po matrici “visok rizik – ukloni ili smanji vidljivost”. To znači da sadržaj koji dolazi iz određenog geopolitičkog okvira može biti automatski penalizovan, bez obzira na njegovu tačnost.
BO – Dakle, kad sve ovo saberem, meni se čini da se moć ne vidi tamo gdje stvarno jeste. Ljudi stalno govore: “algoritam je odlučio”, “algoritam je uklonio”, “algoritam nije pustio da se vidi”. A ja se pitam — ko puni taj algoritam? Ko mu daje smjernice? Je li prava moć kod tih hranitelja algoritma, urednika koje niko ne zna?
DŽI – Algoritam je odraz ljudi koji ga dizajniraju, treniraju i usmjeravaju. Znači, ta moć je koncentrisana u krugu koji je manji nego uredništvo jednog prosječnog lista, ali s neuporedivo većim dometom.
BO – Dakle, postoji neka vrsta “super urednika” — ljudi koji ne biraju tekstove, nego određuju šta milijarde ljudi uopšte mogu vidjeti? Ali javnost jako malo zna o njima. Kad gledam medije, urednici pišu kolumne, daju izjave, ima neka transparentnost. A ovdje? To su ljudi koji bukvalno kroje ono što se smatra “vidljivom stvarnošću”, a mi im ne znamo ni imena. Algoritam je najmoćniji urednik u istoriji čovječanstva — a najmanje regulisan. To je kombinovana moć politike i tehnike, i zato je toliko osjetljiva.
DŽI -Tu je glavni paradoks digitalne demokratije.Tradicionalni mediji imaju urednike koji stoje iza svojih odluka. Platforme imaju algoritme koji formalno “odlučuju”, ali algoritam ne pada s neba — on je rezultat uređivanja informacija bez javne odgovornosti. U stvari, platforme su u poziciji koju klasični mediji nikada nisu imali: one nisu samo novine — one su infrastruktura javne sfere.
BO – Evo pitalice: ako ja napišem ozbiljan tekst protiv “demokratskog štita”, tvrdeći da je to cenzura i udar na slobodu informisanja — može li moj tekst postati nevidljiv? Recimo, da mu Fejsbuk smanji doseg, uvede ograničenja ili ga sakrije?
DŽI – Da, može. Ne zato što je zabranjena kritika, nego zato što algoritam radi po signalima rizika, a ne po principu slobodnog izražavanja. Platforme vole “tiha rješenja”: da izgleda kao da nema cenzure, jer sadržaj formalno postoji, ali ga vidi 2% publike.To stvara paradoks: mjera za odbranu demokratije može ugušiti njenu najvažniju funkciju — slobodnu kritiku.
BO – Dobro, u svoju odbranu mogu navesti da su ozbiljnu rezervu i kritiku prema “Demokratskom štitu” uputile ADF International (međunarodna organizacija za ljudska prava i slobodu) a Brendan Carr, predsjednik američke regulatorne agencije za komunikacije (FCC), izričito je rekao da DSA “prijetnja slobodi govora” i da je evropski pristup “nekompatibilan s našom tradicijom slobode izražavanja”. U.S. Department of State osudio je regulative poput DSA‑e kao “Orvelovsku cenzuru”, tvrdeći da zakon može služiti da “evropske lidere štiti od vlastitog naroda”.
U odbranu mogu navesti i da sam novinarski školovan da ne vjerujem nijednim, pa ni evropskim, političarima i njihovim dobrim namjerama, onako na riječ.
