Piše: Boris Delić
Ponovo bistrim politiku sa ChatGPT-jem, odnosno tehnički rečeno, provjeravamo činjenice i definišemo pojmove. Tema je ponovo protest studenata u Srbiji.
Bo – Moja prva impresija o studentima i vlastima je da su lijepi, mladi i pametni, a ovi drugi baš i nisu. Međutim, sa ovakvom metodologijom zvučali bismo kao dežurni TV analitičari na provladinim medijima koji govore slično, odnosno obrnuto – sa argumentima da su okupljeni studenti “sile mraka i haosa, histerična gomila”, a ovi drugi “svečani, razdragani, veseli i dostojanstveni”. Zato ćemo se uozbiljiti, staviti analitičke naočale i pokušati protest studenata staviti u društveni, istorijski pa i civilizacijski kontekst.
Dži – Istorija je puna trenutaka kada su studenti postavljali temelje za veće promene. Ako ih gledamo u širem civilizacijskom okviru, videćemo da su studentski protesti često izvor osvježenja za političku zbilju – ogledalo društva i potencijal da se pokrene promena, što ih čini istorijski značajnim.
Bo – Da nastavimo sa istorijskim paralelama – znaš li onu priču kako loša vremena prave dobre ljude, a dobri ljudi prave dobra vremena…
Dži – Da, to je neka vrsta pojednostavljene istorijske teorije ciklusa, koja sugeriše da se društva kreću kroz faze blagostanja i krize u zavisnosti od karaktera ljudi koje proizvode određeni uslovi. Nije naučna teza, više je filozofsko-psihološki aforizam. Jesi imao neki kontekst na umu kad si je spomenuo?
Bo – Moj kontekst je lična istorijska percepcija. Recimo, loša vremena su došla 1941. i napravila dobre ljude — heroje, borce, oslobodioce. Ti ljudi su pobjedili i stvorili dobro vrijeme. To dobro vrijeme stvorilo je loše ljude, koji su 1991. napravili lose vrijeme I veliko zlo, razorili svijet svojih očeva i decenijama vladali nad ruševinama. I sada, poslije svega, loša vremena su opet iznjedrila dobre ljude — ove danas studente.
Dži – Zanimljiva lična impresija ali da pređemo na pojmovnu analizu.
Bo – Pa recimo, ja studente ne bi zvao revolucionarima jer njihov proklamovan cilj nije nasilna smjena vlasti i uspostavljanje njihove vlasti. Naravno, ima kod njih tog mladalačkog revolucionarskog žara ali ja bi pre njihovu pobunu I pokret nazvao prosvjetiteljskim i reformističkim činom. Oni ne nose revolucionarne čizme i molotovljeve koktele, već šetaju u patikama i pronose po Srbiji duh modernizacije i osjećaj slobode. Može li se ovo što studenti rade nazvati prosvetiteljskim činom?
Dži – Naravno, ako pod “prosvetiteljskim” ne podrazumevaš perike iz 18. veka, već duh otpora prema neznanju i autoritetu bez odgovornosti. Studenti danas ne dižu barikade, ali dižu svest.
Bo – Činjenica je da je prosvetiteljstvo kod nas imalo ograničen domet zbog istorijskih okolnosti i Srbi uglavnom prosvjetiteljstvo poistovjećuju sa Svetim Savom. Sad govorimo o modernim aspektima prosvjetiteljstva kad šetaš, zboruješ, voziš bicikl i nosiš transparent sa ironičnim sloganom?
Dži – Javni prostor je sada mesto prosvjećenosti. To je borba mišlju protiv moći. Prosvetiteljstvo današnjice više liči na mim nego na traktat, ali ideja je ista — razum protiv dogme.
Bo – Znači, “ne verujem tvojim lažima” je moderno “sapere aude”?
Dži – Upravo. Usudi se da misliš. I još važnije — da pitaš. A studenti danas ne prestaju da pitaju, da postavljaju pitanja i ne pristaju na površne odgovore.
Bo – Rijaliti, tabloidi, lažne diplome, zamjena znanja prepredenošću, istine marketingom, državnički govor jeftinom patetikom… sve su to alati antiprosvetiteljstva. Ako su studenti prosvjetitelji, da li je ova vlast antiprosvjetiteljska, ali onako na prizemnom nivou a ne kao što su razmišljali Adorno i Horkhajmer?
Dži – Njih dvojica su u “Dijalektici prosvjetiteljstva” pokazali kako racionalnost i prosvjetiteljska misija mogu skrenuti u suprotno: u instrumentalni razum, u manipulaciju, u totalitarizam. Antiprosvjetiteljstvo, u svom ozbiljnom smislu, jeste filozofska kritika razuma. Ali ono što ti opisuješ je jedan operativni model moći – kako narod držati u pasivnosti. Zatupljeni građanin ne postavlja pitanja. Ne traži odgovornost. On se zabavlja. Ili boji.
Bo – Nije slučajno što su studenti i univerzitet postali nosioci otpora režimu u kojem se diploma kupuje, istina skriva, a znanje prezire. Njihova borba nije samo politička – ona je i civilizacijska. Zato su studenti, profesori I rektori maltene proglašeni državnim neprijateljima.
Dži – Univerzitet je posljednje mesto gde još postoji ideja da znanje ima smisla i da istina nije stvar PR-a. Studenti su prirodni antipod antiprosvjetiteljstvu – jer uče da misle, a to je najopasnija stvar u sistemu koji traži poslušnost.
Bo – Vlast modernizaciju svodi na asfaltiranje puteva, Wi-Fi i digitalizaciju šaltera. Ali bez demokratske suštine, tehnološki razvoj vodi u efikasniju represiju, ne u slobodu. Studentski zahtev da institucije rade svoj posao je pravi modernizatorski zahtev.
Dži – Njihov zahtev da institucije reaguju – da zakon važi za sve – jeste zahtev za prelazak iz sistema podanik–vladar u sistem građanin–država. To je modernizacija društva u punom smislu.
Bo – Da, njihov zahtev je više od reakcije na pad nadstrešnice I korupciju u društvu – to je artikulacija jednog dubokog političkog neslaganja s postojećim poretkom. Oni traže da se vlast demistifikuje i stavi pod kontrolu zakona. U tom smislu, studenti nastupaju kao modernizatori: ne samo što traže odgovornost, već traže i da se ukine sistem lične, gotovo sakralne vlasti. To jeste korak iz predmodernog političkog obrasca u demokratski model gde su građanin i institucije osnova poretka. I još nešto, ne uobražavaju da su neka revolucionarna avangarda koja ima cilj da sruše vlast, to je ipak zadatak kojeg može ostvariti osvješćeno i prosvjetljeno društvo. Mišljenja sam da nema u njima te želje za nekakvim ideološkim prevratom, oni Imaju zdrav, uravnotežen odnos prema državi, nacionalnom i vjerskom identitetu, okruženju gdje žive, institucijama države, znanju i poštenju. Smatram da je njihova osnovna ideologija sadržana u zahtjevu za normalnosti u društvu.
Dži – I u tome je njihova snaga. Normalnost je postala najradikalniji zahtev u nenormalnim vremenima. Zato njihov glas ne može da se ignoriše.
Uz neznatna kraćenja i novinarsku stilizaciju dijalog vodio:
Boris Delić – Bo
