Šahovski velemajstor Božidar Ivanović za mene je uvijek bio simbol gospodske, kreativne i tolerantne Crne Gore, jedan od rijetkih ljudi koje ne morate pitati za vjeru ili naciju – čak ni kad je bio ministar u Vladi M. Đukanovića. Čak ni na Cetinju. Stao bih uz njega i danas, bez ikakve bojazni.
Pa ipak, usuđujem se da uvaženog velemajstora podsjetim na jedan davni događaj; neka to bude skromna replika na njegovu ocjenu koju pročitah prije neki dan, povodom cetinjske konfuzije.
„Kao opravdanje za promjenu stava mogli bi navesti razlog poput onog da su Srbi ugroženi u Crnoj Gori, a ja ću se prvi put osvrnuti na tu temu i reći da su u čitavom periodu poslije raspada SFRJ ovdje bili najugroženiji Crnogorci koji nijesu bili članovi vladajuće partije“, kaže Ivanović.
Bilo je to negdje krajem prošlog stoljeća, u centru Podgorice, predveče. Dr Božidar Bojović i ja otključavali smo malu prostoriju – magacin pored prodavnice obuće. Tu smo po nevolji imali sto, nekoliko stolica, telefon i kompjuter. Centrala Srpske narodne stranke, koja je u tom trenutku bila izložena Đukanovićevom likvidatorskom elanu. Ministar Ivanović parkirao se pored ulaza, pozdravio nas krajnje prijateljski, a onda se vratio do auta, izvadio iz gepeka novu šahovsku garnituru, olimpijsku, i poklonio nam je. Znao je da smo dr Božo i ja strastveni šahisti, pa da nam se nađe. Obradovao nas je, naravno, a nije morao.
E sad, pošto dobri Bonja pominje ugroženost Crnogoraca, volio bih da znam sljedeće. Da li se on tada zapitao, bar krajičkom svijesti, bar dok nam je dodavao šahovsku tablu, otkud mi u tom polumraku? Dr Bojović, jedan od najuglednijih crnogorskih ljekara, i ja – ne baš anoniman u svojoj profesiji. I obojica – po nekoliko puta u Crnoj Gori birani za narodne poslanike. Predsjednik i potpredsjednik Srpske narodne stranke, sa hiljadama pristalica. Ko nas je i s kojim pravom natjerao u tu žalosnu ilegalu, dok se režimska kamarila razmeće milionima? Da li je pomislio – pa to nije fer! Ovi ljudi su zbog nečega diskriminisani! I oni, i ljudi koji za njih glasaju.
Ne, ne vjerujem da je to pomislio. I ne, nimalo se tome ne čudim. Ovdje je tako nešto bilo normalno, pa i danas je normalno, čak i za one koji su simbol gospodske, kreativne i tolerantne Crne Gore. Zato nju sad kulturno – paljenjem guma – Cetinjani brane od „srpskog svijeta“ koji je „odnekud“ nekulturno izronio.
Želidrag Nikčević
Izvor: Iskra.co
