Snimak njemačke televizije, u kome bivši posmatrač OEBS-a visoki policajac Hening Henš razobličava laži Rudolfa Šarpinga, ministra odbrane Njemačke iz perioda NATO agresije, otvorio je ponovo jedno od najmračnijih poglavlja zapadne propagandne mašinerije iz 1999. Ali u ovoj priči postoji još jedan svjedok, ali i ključni protagonist čija riječ teži više od tri decenije pravničkog i javnog integriteta: advokat dr Vladan S. Bojić — čovjek koji je sa Henšom radio na jednom od najznačajnijih uviđaja uoči bombardovanja, u Rogovu, 29. januara 1999.
Njegova iscrpna, opora, hladna i strogo činjenična ispovijest za IN4S, koju ovdje prenosimo u cjelosti, osvetljava istinu koja se danas ponovo probija u javni prostor: da je NATO agresija bila zasnovana na najpodmuklijoj fabrikaciji, medijskoj manipulaciji i ciljno konstruisanim lažima o takozvanim „masakrima civila“. Masakrirana je zapravo samo – istina.
Dr Vladan S. Bojić: „Kada nema predaje, to se na srpskom jeziku kaže – Kosovo“
U intervjuu za njemačku televiziju, Henš — bivši policajac, član Kosovske verifikacione misije OEBS-a — nedvosmisleno svjedoči da je Šarping iznio u javnost potpuno izmišljenu priču o „masakriranim civilima“, iako je raspolagao materijalom koji je nesumnjivo pokazivao da su u pitanju bili naoružani i u NATO bazi u Albaniji obučeni pripadnici UČK poginuli u oružanom okršaju sa srpskom policijom.
„Srbija je bombardovana zbog Šarpingovih laži“, kaže Henš, ukazujući da je autentičan materijal OEBS-a — snimci i izvještaji koji prikazuju borce UČK — uklonjen iz javnih prezentacija, dok su medijima dostavljene iskrivljene, selektovane fotografije koje su otvarale prostor tumačenju da je riječ o civilima.
Fotograf koji je radio na terenu za njemačku televiziju potvrdio je da je snimao isključivo pripadnike UČK; njegov materijal je, kako je naveo, naknadno „prerađen“ za propagandne svrhe.
Ali upravo čovjek koji je tih jutarnjih časova bio na nepokolebljiv na licu mjesta dr Vladan S. Bojić — može najpreciznije da svjedoči šta se zaista desilo. I, još važnije, šta se uopšte nije desilo.
Svjedočenje dr Bojića: Činjenice koje su srušile scenario za „novi Račak“
„Heninga Henša upoznao sam prilikom uviđaja u mestu Rogovo, između Đakovice i granice sa Albanijom. To je bilo 29. januara 1999. u najranijim jutarnjim časovima — nepune dvije sedmice poslije Račka“, govori Bojić tada istražni sudija Okružnog suda u Peći za područje Metohije.
„Stigao je iz Peći bez odlaganja, sa uviđajnom ekipom. Na prostranom platou dvorišta, omeđenom visokim zidovima i kućama, zatekli smo stotine medijskih kuća, novinara i pripadnike KVM. Nenormalan broj medija i tenzija koja se osjećala u vazduhu govorili su da je scena pripremljena.“
Bojić opisuje prvi trenutak uviđaja — i kako je, na očigled svijeta, razbijena osnova buduće manipulacije:
„Prišao sam prvom poginulom pripadniku UČK, iz zadnjeg džepa farmerica ispod kojih se vidjela maskirna uniforma izvukao novčanik i pred kamerama CNN-a ga otvorio. Prvo što se vidjelo bila je legitimacija UČK sa potpisom Ramuša Haradinaja. Izuzeo sam i mali notes sa telefonskim brojevima — uglavnom sa pozivnim brojem Njemačke.“
U tim trenucima pojavljuje se Hening Henš i moli da mu dozvolim prisustvo uviđajnim radnjama, nudeći svoje izvore, logistiku, saradnju:
„Rekao sam mu da smo na istom zadatku, utvrđivanja istine kakva god ona bila, i ne samo da može, nego da mora da učestvuje u svim uviđajnim radnjama. To sam učinio da bih dao dodatni i potpuni kredibilitet procesu i eliminisao svaku mogućnost manipulacije.“
Pokušaj britanskog generala da inscenira „masakr“
Bojić svjedoči da se u jednom trenutku pored njega pojavio John Drewienkiewicz, zamjenik Vilijama Vokera:
„Saopštio je da je u velikoj bijeloj kući otkriven i ‘drugi masakr’, uz sugestije da su srpske snage silovale i zlostavljale Albanke. Odmah sam naredio da upravo on, naši krim-tehničari i svi strani izvještači uđu u kuću — ali bez mog učešća. Htio sam da se sve vidi čisto, bez ikakve mogućnosti podmetanja. General je bio zatečen i potpuno zbunjen.”
Rezultat je bio jasan:
„Vratili su se pokunjeni. Nije bilo nikakvog masakra. Jedna žena je ošamarena posle pronalaska oružja; ništa više. Drevenkijevič je ispario. Scenario je propao.“
Autoritativni nalazi: kriminalna grupa, obuka u Albaniji, oružani okršaj.
Henš zatim donosi podatke nakon obaljenih komunikacija iz onih njihovih poznatih oklopnih obaveštajnih vozila, iz svojih nemačkih izvora:
„Svi brojevi iz imenika pripadaju poznatim licima iz kriminalnih struktura, trgovci oružjem, narko-dileri, većina s više protjerivanja iz Njemačke. Njegov kamerman je sve detaljno snimio, znatno boljom opremom od naše.“
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Borba je trajala kratko i žestoko. Bilo je:
– 24 poginula pripadnika UČK i jataka
– 1 poginuli pripadnik MUP-a, Raković
– jedan ranjeni pripadnik UČK je pobegao i krio se dva dana u našoj praznoj crkvi Sv. Ilije na brdu u blizini, pronađen je i izlečen. Opisao je i on kompletan tok događaja.
Bojić dodaje:
„KVM je nevjerovatno pritiskao albanske porodice da ne dolaze po tijela, da bi se ponovila manipulacija kao u Račku. Osujetili smo ih zakonito, efektno i pravovremeno.“
Sljedećeg dana Henš je došao u Bojićevu sudnicu:
„Donio je bukvalno knjigu — kompletnu studiju sa svim podacima uviđaja. Nastavili smo dalju saradnju sve do početka agresije. Scenario ‘Rogovo’ je bio do tančina i kompletno razobličen.“
Šarpingova zloupotreba: isti materijal, lažni datum, jedan cilj — rat.
Tokom agresije, Bojić je, kako kaže, slučajno krajem aprila ugledao Šarpinga na televiziji:
„Prikazivao je snimke sa našeg uviđaja, ali je premjestio datum sa 29. januara na 27. april. To je bila perfidna, bijedna podvala. Pomislio sam na Henša — hoće li se usuditi da progovori, da dokumentuje istinu?“
Henš je progovorio.
Njemačka televizija je čak emitovala dokumentarni film: „Sve je počelo s jednom laži“.
Šarping je javno osramoćen, smijenjen i politički eliminisan – ne zato što je nama pokušao da podmetne laž, kojom je podstreko nastavak rata i krvoprolića, nego zato što je obmanuo nemački narod.
Zaključak koji više nije sporno pitanje istorije, već dokazana činjenica.
Ono što su Bojić i Henš pod nevjerovatnim okolnostima uradili i potom posvjedočili, svaki sa svoje strane i svak u okviru svoje profesije, danas stoji kao jedan od ključnih materijalnih dokaza ali i istorijskih spomenika – da je NATO agresija 1999. bila isključivo zasnovana na
konstruisanim neistinama, obmanama, na bestidnim propagandnim inscenacijama i gruboj manipulaciji medijskog prostora.
To više nije stvar političkog stava, niti nacionalne emocije.
To je stvar autentičnih dokumenta, proverivih izvještaja, snimaka s lica mjesta, direktnog uvida i objektivnim dokazima – cjelovito potkrijepljene hronologije.
I činjenice da se istina, ma koliko je pokušavali sakriti, potisnuti, izvitoperiti, ugušiti, ipak nemilosrdno probija.
Sporo — ali neizbježno.
Baš kao što voda, uprkos svemu, izbija u potocima iz kamena naše Metohije.
Izvor: IN4S
