Piše: Bogdan Petrović
Pat-pozicija između režima Aleksandra Vučića i ljudi koji protestuju na ulicama, koja je zavladala posle vidovdanskog protesta, nije dugo trajala. Usred avgusta, kada to niko nije očekivao, politička kriza je eskalirala uz veliko nasilje na ulicama.
Ovog puta nije došlo (samo) do sukoba demonstranata koji su protiv vlasti i policije. Desilo se nešto mnogo opasnije: malo je falilo da dođe do direktnog sukoba između demonstranata i „lojalista“ kada su naprednjaci odlučili da „pokažu“ zube protestantima.
Za taj obračun su pripremljene grupe stranačkih pristalica (možda je bolje reći običnih siledžija) koji su raspolagali velikim količinama pirotehnike. Vatromet, kao i kamenice, flaše i razni drugi rekviziti, nije bio usmeren ka nebu, već ka demonstrantima, ali i policiji koja je razdvajala te grupe i koja je, uzgred budi rečeno, imala preko sto povređenih policajaca, upravo zato što su ih naprednjaci „tukli“ u leđa. Slike koje su građani mogli da gledaju bile su stravične: vatrometi ispaljivani u masu delovali su kao najava građanskog rata.
Sve to se po režim završilo jadno: režimske prostorije u Novom Sadu su demolirane, tu im nisu pomogle čak ni Kobre koje su pucale u vazduh. Samo velika policijska sila (a i sreća) sprečila je da se u Beogradu dogodi nešto mnogo gore.
Utisak je da su naprednjaci „izbacili“ na ulicu „poslednju liniju odbrane“ jer su se u Beogradu u grupi tih siledžija pojavili sin i brat predsednika Vučića sa smrknutim izrazima lica i skarednim gestikulacijama uz dobacivanje „ustaše“; za Novi Sad očigledno nije bilo dovoljno snaga i policije, a ni „lojalista“. Vlast je dovedena na ivicu; predsednik Vučić je u nekoliko dana dva puta ponovio da nemaju dovoljno policijskih snaga da bi kontrolisali situaciju.
Kako su se ovi događaji desili u avgustu, „kada im vreme nije“, možda nije loše ni da se podsetimo narodne pesme „Početak bune protiv dahija“:
Treću sveci vrgoše priliku:
Grom zagrmi na svetoga SavuUsred zime, kad mu vreme nije,
Sinu munja na časne verige,
Potrese se zemlja od istoka,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
A četvrtu vrgoše priliku:
Viš’ Srbije na nebu vedrome
Uvati se sunce u proljeće,
U proljeće na svetog Tripuna,
Nije grom zagrmeo na Svetog Savu, kad mu vreme nije, ali su zato izbili protesti „usred leta“, kad im (takođe) „vreme nije“. Kao što znamo, četvrta „prilika“ bila je seča knezova, kada se narod digao i oterao dahije.
Avgustovska pobuna lako može biti poslednje upozorenje Aleksandru Vučiću da pokuša da političkim sredstvima reši ogromnu krizu u kojoj se zemlja nalazi. To naravno ne može biti besmislen poziv na TV dijalog sa par studenata, niti „mirne šetnje antiblokadera“.
Bez ozbiljnih političkih ustupaka (kao što su vanredni izbori, uz prethodni politički dijalog) situacija lako može da eskalira u pravcu koji niko ne želi. Odgovornost za to je upravo na Aleksandru Vučiću.
Izvor: Nova Ekonomija
