Nije bilo tako davno kada je DPS svakog parlamentarca iz Crne Gore koji bi se odvažio da na kakvom međunarodnom forumu kritikuje našu unutrašnju tiraniju i izrugivanje demokratiji proglašavao „izdajnikom i špijunom“! Sjećate li se onog horskog pjevanja i matrice: „Kako vas nije sramota da pred strancima nalagujete na vlastitu državu od novca koji za vaše plate izdvajamo iz budžeta“! E, sada smo u situaciji da, ni manje ni više, nego predsjednik Crne Gore trčkara okolo i javno optužuje Vladu spostvene države da je „izdajnička i marionetska“. Dosljednost je potrajala samo koliko su imali apsolutna vlast.
Ljudi koji su nekada protestovali protiv DPS neslobode, pa i oni koji su predvođeni od strane NVO aktivista i nepolitičkih grupa, tada su bili „strani plaćenici“, prijetnja unutrašnjoj stabilnosti i spoljno-političkom ugledu. Danas, međutim, najprimitivnija verzija protesta i „građanskog aktivizma“ pokušava da se predstavi kao orginalni patriotski pokret koji čuva državu.
DPS je, pod dirigentskom palicom svog pogubljenog predsjednika, postao jedna radikalna i ekstremistička organizacija koja je, makar privid građanske strukture umotan u sladunjavu socijaldemokratiju i ljevičarstvo, zamijenila za ekstremno desničarsku riku i ciku bez ikakve strategije i političkog plana – progutao ih je Komitski pokret.
Đukanović vjeruje da tako treba jer je trenutno u fazi demonstracije sile i to po sistemu „daj šta daš“! Tom „silom“ želi da priprijeti i zaštiti, prije svega i svih, sebe.
Takva „vojska branitelja“ nije skorije viđena. Upravo jer je skupljena po sistemu „da nas je više“. Već je očigledno da se tamo ne snalazi onaj pristojni dio svijeta koji je zaista, opravdano ili ne, ali srcem ušao u odbranu onoga za šta vjeruju da je ugroženo. Dominantan je, međutim, arlauk, psovanje kojega nije u tom horskom obliku bilo već decenijama u Crnoj Gori, prijećenje svima, svim i svačim, verbalni snošaj nad neistomišljenicima, s posebnim atakom na majke. Prosto, jedan primalni krik pun „zagorelosti“ svake vrste.
Strašno je, ili urnebesno, što je sve ukrašeno zastavama i nacionalnim dresovima, odnosno što Đukanović, samo primitivizmom artikulisani „pokret“ pokušava da preoblikuje u vizuelno prihvatljivu grudvu snijega koja bi možda mogla postati lavina. Možda, ali sumnjam. Možda, ali u podešavanjima se trajno mora ukinuti ton.
Đukanović je vladao na posve drugačiji način od današnje žalosne predstave. On je bivao optimista i obećavao svijetlu budućnost i u mračnim vremenima koja je sam posijao. Nedodirljiv, naizgled sa sigurnim planom, gromopucateljan i duhovit.
Ovo je sada grč, mučenje vlastitih pratilaca, srozavanje na balvan revoluciju, nedostatak političke mašte, rastjerivanje pristojnog svijeta zapaljenim gumama i uzavrelim hormonima – tužakanje svih i na svim adresama. Djeluje kao potkazivač najbližih, kao honorarno angažovani „obavještajac“ kakve ondašnje, okuopacione vlasti.
Imamo sreće.
Naša vlast se, od čistoće pobjede i istorijskog uspjeha nevjerovatne sloge, s kraja prošlogodišnjeg avgusta, srozala u blato u koje je prethodno potonuo Đukanović.
Imamo sreće. Puštena je avet umjesto staložene pameti, pa i naše ponižavajuće svađe i pohlepa ne izazivaju takvu odbojnost kakvu podstiče Đukanovićev povratak od stotinu godina unazad, u vrijeme Božićnog ustanka.
Đukanovićevo vraćanje istorije na silu i jednačenje svoje sudbine sa sudbinom našeg potonjeg kralja, sve je jadnije i neuspjelije.
Ako ne vjeruje da je tako, ako je i ovaj tekst pristrasan i neobjektivan, treba da pogleda samo saveznike. Sebe ne vidi racionalno, ali saveznike može još uvijek da vidi jasno. Taj buket političke rustike i plastike nikada neće zamirisati.
Goran Danilović
Foto: Fejsbuk
