Šampion licemjerja je opet SAD. Sjećamo se skoro pa agresivne prošlogodišnje kampanje i lobiranja američkog izaslanika za klimu Džona Kerija, koji dijeli lekcije i Kini i Evropi, ubjeđujući ih da pristanu na plaćanje gubitaka i štete. Potom je Keri održao nekoliko lekcija i Britancima krajem prošle godine, kad je načuo da planiraju otvaranje novih rudnika uglja
Počinju ljetnji odmori. Neće se toliko potezati ni jedna tema, osim akutne ukrajinske krize. Neće se, stoga, govoriti ni o klimi i klimatskim politikama. Čim svane septembar, cijeli svijet će pričati o COP- u u Dubaiju. Najznačajniji i najmasovniji globalni događaj u godini- Konferencija o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija, njeno 28. izdanje
Neće biti prva koja će se održati usred finasijske krize. Niti će biti prva koja će pokušati da smiri tenzije između razvijenih i zemalja u razvoju oko pitanja pravičnosti.
Ipak, još jednom se garantuje frustracija globalnog juga zbog hipokrizije Zapada o klimi i njegovo nerazumijevanje za bilo kakve dalje izgovore bogatog svijeta. Loši klimatski rezultati Zapada prijete da naškode njegovim interesima u drugim oblastima politike i potkopaju svu stečenu reputaciju koju ima u odnosu na autoritarne države poput Kine.
Famozni ,,Lost and damage“
Na ovom COP- u će opet glavna tema biti fond za “gubitke i štetu”. Osnivanje fonda je vrhunac dosadašnjeg pregalaštva UN- a u pokušajima da se dostigne kakva-takva pravda u relacijama između dvije hemisfere planete. Ovaj fond je kulminacija decenijskog pritiska klimatskim katastrofama najugroženijih zemalja. Taj novac nije, zapravo, ni kredit, ni pomoć zapada, to je dug. Koliki god bio iznos, to je, u stvari, samo dio moralnog duga zapada. On treba da makar djelimično sanira svu dosadašnju patnju koju su najsiromašniji doživjeli dok su ih pogađale poplave, požari i suše.
Bila je šansa za to na prošlogodišnjem COP- u, koji je proglašem afričkim. Iako je istorijska odluka donesena, ovo je samo prvi korak, a uspjeh će zavisiti od toga koliko brzo će se stvari pokrenuti (čitamo: koliko će brzo veliki globalni igrači pronaći neki svoj interes u tome što moraju da šalju žive pare nekome bez pravne obaveze). Bogate zemlje i dalje rade na modelima koliko, kome i kako. Za devet mjeseci nismo blizu odgovora ni na jedno od ta tri pitanja.
Termin “gubici i štete” odnosi se na negativne posljedice koje proizilaze iz neizbježnih rizika od klimatskih promjena, kao što su porast nivoa mora, produženi toplotni talasi, dezertifikacija, zakiseljavanje mora i ekstremni događaji- požari, izumiranje vrsta i propadanje usjeva. Jasno je da će se ovi događaji sve češće dešavati, a da će posljedice biti sve teže.
Zemlje G20 su emitovale većinu gasova staklene bašte, koji izazivaju klimatsku krizu. Afrički kontinent najmanje doprinosi klimatskim promjenama, ali je najranjiviji na njihove uticaje. Afričke zemlje će sada morati pet puta više novca da ulože u prilagođavanje klimatskoj krizi, nego na zdravstvenu zaštitu. A, novca, jasno je, nema dovoljno ni za zdravstvenu zaštitu. Stoga je, valjda pravično, da im za ovo bogati zapad pomogne. Odnosno, nadoknadi…
U međuvremenu, Pakistan je pretrpio štetu od preko 50 milijardi dolara od teških poplava, ali emituje manje od jedan odsto globalnih emisija.
Za sada, procjena je da će biti potrebno da zapadni svijet sakupi oko 500 milijardi godišnje, koje bi se kanalisale ka najugroženijim zemljama. Iako se ovoj sumi alijansa afričkih zemalja samo razočarano ironično nasmijala, ni to im za sada nije sigurno- zapad odugovlači još jednom…
Veliki i mali
Ekonomska kriza u periodu poslije korone nastavlja da guši zemlje u razvoju, opterećene ogromnim dugovima. Većini ovih zemalja, koje nemaju ama baš ikakvu odgovornost za to što nam se klima ovako mijenja i što nam se dešavaju (a tek će se dešavati) vremenske katarstofe ogromnih razmjera, itetako bi baš sada “legla” ta pravična nadoknada za njihovu decenijsku patnju koju su bogati prouzrokovali.
Sve im je to obećano na prošlom COP-u u Šarm el Šeiku, ali je očigledano da su završne riječi generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Gutereša da je jedina klima koja je jasna i predvidljiva ona „klima nepovjerenja koja obavija naš svijet“.
Vašington
Šampion licemjerja je opet SAD. Sjećamo se skoro pa agresivne prošlogodišnje kampanje i lobiranja američkog izaslanika za klimu Džona Kerija, koji dijeli lekcije i Kini i Evropi, ubjeđujući ih da pristanu na plaćanje gubitaka i štete. Potom je Keri održao nekoliko lekcija i Britancima krajem prošle godine, kad je načuo da planiraju otvaranje novih rudnika uglja. Tražio je tada čvrste garancije da jedan rudnik uglja neće negativno uticati na životnu sredinu. Tražio čovjek čvrste garancije da je ugalj možda, u nekom scenariju, zelena energija.
Od tada, Amerika ćuti. Od priče o famoznom paketu “Build Back Better-u” koji je uključivao ogromne poreske kredite za čistu energiju, što bi zemlji dalo šansu da postigne smanjenje emisija koje je ponosno obećavala 2021, Amerika ćuti. Planovi u sopstvenom dvorištu u vezi sa dekarbonizacijom saobraćaja i energetskog sektora su Vašingtonu u vrhu prioriteta, ali se ti poslovi rade novcem koji je Keri obećao zemljama siromašne južne hemisfere. Kakvo smijanje u lice žrtvi! Po principu: prvo ćemo decenijama da besomučno eksploatišemo prljave resurse i emitujemo otrove, većinom na teritorijama vaših zemalja. Od toga ćemo zaraditi milijarde. Kad priroda počne da naplaćuje poplavama i sušama, onda ćemo da ulažemo u adaptaciju samo u svom dvorištu. A, prije toga ćemo vam oko glave zavezati štap, a za njega šargarepu. Samo vam fali jedan korak…
Svjetska banka
Kako BEZ Svjetske banke? Valja prvo pojasniti zašto ovo “bez”? Elem, iako je “svjetska”, ova institucija je samo američka priča. Predsjednika imenuje Bijela kuća, a u toj stolici je do skoro sjedio Trampov ljubimac Dejvid Malpas.
E, po tom Malpasu, klima se ne mijenja, ovo su samo ciklusi, planeta se tek tako hladi i grije, a ljudi nemaju baš nikakve veze s tim. Ne pomažu ni vapaji naučnika, ni hiljade studija sa dokazima, ni sateliti, ni briselska upozorenja.
Tramp nam se, u međuvremenu, vratio na Tviter i nastavio da dezavuiše nauku i da u svom maniru gura prst u oko globalnim naporima širenja svijesti o klimatskoj katastrofi koja nas čeka. Malpas je nedavno smijenjen, a finansijska institucija bez koje svijet ne može pokriti neophodni manjak se čeka da stane u borbene redove. Čeka se da jedna previše konzervativna i neambiciozna institucija pokaže liderstvo u rješavanju najveće krize sa kojom se humana civilizacija ikad suočila.
Znamo za jadac
Prekršena obećanja, propuštene prilike i neuspjeh – ovo je priča Zapada. Iz koje god perspektive gledali ponašanje bogatog svijeta, ravnodušnost prema onome što se dešava negdje drugdje je zapanjujuća. Ne shvata Zapad da je, koliko god građanima u Njemačkoj ili Americi životni standard padao u posljednjim godinama, da je negdje drugdje pravi pakao preživjeti dan i da je taj dan takav baš zbog onoga što Zapad radi i što je radio. Dok se zapadne zemlje bave sopstvenim dvorištem, situacija u južnoj hemisferi postaje sve dramatičnija. Neće se ispuniti cilj UN- a o iskorenjivanju ekstremnog siromaštva do 2030. godine, a neće se ni početi isplaćivati novac iz fonda za “gubitke i štetu”.
Ipak, lavina je već pokrenuta. Postalo je normalno i prihvatljivo u najuticajnijim medijima konstatovati licemjerje Zapada, to je već termin u globalnoj diplomatiji. Počeli su sebi da postavljaju pitanja, koje im mi mali odavno postavljamo: kako može ovo, a ne može ono?!
Još uvijek, domaća politika i tvrdoglava percepcija nacionalnog interesa su glavni pokretači politike svuda na planeti. Svi još uvijek svi misle o sebi. Ipak, crveno nebo nad Njujorkom nema veze sa Amerikom. Gorjelo je stotinama milja odatle, a, izgledalo je kao da je Njujork u plamenu. Postaje jasno da je ovdje vrag odnio šalu i da se požar gasi tamo gdje još ne gori. Zato je vrijeme da zapadnjačke bajke postanu realne i racionalne priče.
Danijel Garić
Izvor: RTCG
