„Ovo je moja posljednja volja koju ste vi dužni ispuniti“, a zatim je tražio od njih obećanje da će taj amanet izvršiti, inače „ću vas ostaviti pod prokletstvom, i moju žalost na vašu dušu“
Republički sekreterijat za prosvjetu, nauku i kulturu formirao je u oktobru 1965. godine komisiju za izradu perspektivnog razvoja muzeja na Cetinju. Ova komisija je, u prvom planu, imala zadatak da dade predlog razmještaja republičkih ustanova sa sektora kulture u Cetinju gdje je, pored muzeja, ušla u plan i Centralna biblioteka „Đurđe Crnojević“. Na početku rada ove Komisije postavili su se kao aktuelni, i vezani za problematiku muzeja – Cetinje, problemi Njegoševe rodne kuće u Njegušima i kuća veznaih za nju, i pitanje Meštrovićevog mauzoleja Njegošu. U vez s tim postavilo se pitanje lokacije ovog mauzoleja: na Lovćenu ili na Cetinju. Komisija je ovlašćena da i o ovom pitanju da svoje stručno mišljenje.
Komisija je u toku 1965. godine održala 29. i 30. oktobra sastanak na Cetinju i na Njegušima i 16. decembra u Beogradu. Na sastanku Komisije održanom u Beogradu formulisano je mišljenje o cjelishodnosti lokacije Meštrovićevog rada na Cetinju a ne na Lovćenu, iz razloga koji su poznati našoj javnosti. Tom prilikom Komisija je dala predlog da Muzeji Cetinje „pribave putem ankete i stručno mišljenje istaknutih jugoslovenskih umjetnika, istoričara umjetnosti i kritičara“.
Komisija je imala još jedan sastanak u Beogradu, 12 februara t. g, na kojem je pročitala odgovore anketiranih naučnih i kulturnih radnika po pitanju lokacije Meštrovićevog rada i formulisala svoj predlog koji se sadrži u ranije izraženom mišljenju da Meštrovićevog „Njegoša“ treba postaviti na Cetinju i da urbanistička služba izradi jednu grafičku situaciju terena u razmjeri onoga dijela Cetinja, ga je bi objekat mogao biti postavljen. Potom će Komisija predložiti lokaciju.
U diskusiji koja je povedena povodom rada ove Komisije, u štampi i na nekim zborovima na Cetinju, zapaženo je nekoliko istupanja koja neće doprinijeti rješenju ovog problema i koja stvaraju dezinformaciju.
Niko iz ove Komisije, koja se nije sama postavila nego ju je formiralo Izvršno vijeće, nije nikad mislio da je njegovo mišljenje isključivo i jedino mjerodavno. Borba mišljenja je zakon našeg društvenog razvitka. Republičkom sekretarijatu za prosvjetu, nauku i kulturu je trebalo jedno stručno mišljenje, a Komisiji nije sugerisano da donese ovakvo ili onakvo mišljenje, već da slobodno, na bazi činjenica, i svojih sposobnosti, da predlog. Nije bez interesa dati ovaje kvalifikacionu strukturu ove Komisije od 13 članova: četiri profesora univerziteta (jedan od njih je akademik), dva naučna savjetnika, dva saradnika, jedan viši konzervator, jedan viši kustos, jedan kustos, jedan viši bibliotekar i jedan profesor književnosti. Većina njih su arhitekti i istoričari umjetnosti.
U formulaciji predloga Komisije dato je, pored ostalog, sljedeće mišljenje:
„Prirodna konfiguracija Lovćena, koja je ušla u grb Crne Gore, toliko je impozantna i sama je po sebi spomenik da se na njoj ne može umjetnički održati ništa što bi se takmičilo sa prirodom“. Mišljenja i stav Komisije nijesu ni jednog trenutka negirali vrijednost Ivana Meštrovića kao velikog umjetnika. Ovdje se radi samo o pitanju lokacije Meštrovićevog djela.
U konkretnom slučaju radi se o dva spomenika: o dosadašnjem Njegoševom spomeniku na Lovćenu i Meštrovićevom projektu Njegoševog mauzoleja. Jedan od anketiranih kulturnih radnika, dajući mišljenje o ovom pitanju, istakao je da ne bi nikad bio za to da se jedan spomenik, makar i manje vrijedan, ruši da bi se drugi podigao. Ako se podiže spomenik Njegošu, svakako voditi računa i o njegovom amanetu. Brojni savremenici Petra II Petrovića Njegoša svjedoče da je on još za života podigao crkvicu na Lovćenu i ostavio u amanet da u njoj bude sahranjen.
O početku građenja crkve na Lovćenu javile su „Srpske novine“ u broju 55 od 11. jula 1845. godine.
Vuk Vrčević, koji je prepisivao „Slobodijadu“, bilježi izgradnju te crkvice u sjećanjima na Njegoša („Petar II Petrović Njegoš“ str. 196. knjige Matice Srpske br. 46, Novi Sad 1914).
Milorad Medaković, Njegošev ađutant, sjeća se da je crkvica na Lovćenu sagrađena 1846. i da je Njegoš bratu Peru i bratučedu Đuru Savovu ostavio u amanet da ga tamo sahrane („Cetinje crnogorska prestonica“ str. 6—12, Novi Sad 1894).
Veliki obožavalac i prijatelj Njegošev Ljuba Nenadović pite da je Njegoš nekoliko godina prije svoje bolesti sagradno na vrhu Lovćena crkvu i ostavio u amanet da ta tu sahrane, zaključujući:
„I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika“ („O Crnogorcima“ str. 143 do 144, SKZ, Beograd, 1929).
Stari cetinjski protođakon Filip Radičević, koji je bio savremenik Njegošev i koji je zatekao dosta njegovih starijih savremenika, opisuje postavljanje temelja crkvice na Lovćenu kojemu su, osim Njegoša, prisustvovali brat mu Pero, bratučed Đorđe i senator Stevan Perkov Vukotić. Kad je postavio kamen temeljac za crkvicu i kazao da će mu tu biti i grob, rekao je:
„Ovo je moja posljednja volja koju ste vi dužni ispuniti“, a zatim je tražio od njih obećanje da će taj amanet izvršiti, inače „ću vas ostaviti pod prokletstvom, i moju žalost na vašu dušu“ („Boka“, kalendar za 1912. str. 59, Kotor, 1911).
Neposredno poslije Njegoševe smrti kotorski proto Vuk Popović javio je 10. novembra 1851. godine Vuku Karadžiću da je Njegoš umro i da je molio da ga sahrane na Lovćenu (Vukova prepiska UP, str. 112).
Njegošev prijatelj Jegor Kovaljevski, ruski revolucionar demokrata, koji je 1838. godine boravio na Cetinju, posjetio je Lovćen i Jezerski vrh poslije Njegoševe smrti. On piše da je Njegoš s velikim trudom na tu visinu podigao kapelu i zavještao da se u njoj sahrani, jer se sa te visine vidi „mila Crna Gora“… itd. (Cjelokupna djela, str. 217 i 219, Speterburg 1872. na, ruskom).
„Srpske novine“ su prenijele vijest iz „Esterajhišecajtunga“ da je Njegoš prenijet iz manastira cetinjskog i sahranjen na Lovćen 27. avgusta 1855 (Jer kad je umro nije motao biti tamo sahranjen usljed nevremena, prim N. M.) „u Crkvu sv. Petra koju je
on sagradio, Ta se Crkva nalazi na vrhu brda Lovćena, koji je devet hiljada stopa visok“. („Srpske novine“, 13. septembra. 1855).
Nastaviće se….
Dr Niko S. Martinović
Pobjeda, 3. III 1966.
