Njegošev savremenik pop Nikola Berberović iz Morinja predao je 1854. godine u štampu zbirku pjesama ,,Prvo-rodna kći“ , u kojoj se nalazi i pjemsa u Njegoševoj smrti, u kojoj se evociraju posljednje Njegoševe riječi:
No kad umrem, to dobro da znate na Lovćen me tamo ukopajte, da bi s kostim tamo počinuo, jer sam za to crkvu ogradio“
(,,Prvo-rodna kći“ Zadar 1855)
Prema tome, gledano sa pozicija istorije i konzervatorske službe objekat u kojemu se danas nalazi Njegošev grob na Lovćenu nesumnjivo je vezan za Njegošev amanet. To što je taj objekat 1925. godine rekonstruisan jer su ga austrougarske okupatorske Trupe demolirale, ne mijenja njegovo svojstvo, kako sa pozicija istorije tako ni sa pozicije konzervatorske službe. Taj amanet i spomenična skromnost sasvim su u skladu sa Njegoševom izjavom jednom engleskom lordu, kojemu je dao svoju sliku prilikom boravka u Napulju:
„Kad dovete u bogati London i kad pokažete ovu sliku svojim prijateljima, nemojte im kazati: ovo je vladalac, nego im kažite: ovo je mučenik jednoga za slobodu mučenog naroda“.
Zato pjesnika i mučenika borbe za slobodu, Njetoša, Treba i umjetnički predstaviti onakvim kakav se on u toj borbi pokazivao i osjećao, a ne kao usamljenog mislioca nekog egipatskog mauzoleja. Takvo rješenje ovog problema ne degradira Njegoša pjesnika, niti. pokušava da daje ocjenu o Meštroviću kao klasičnom umjetašku. Povezivanjem Meštrovićevog mauzoleja i njegovog lociranja na vrhu Lovćena sa turističkim potrebama Cetinja nema veze sa ovim problemom. Ovo je jedno stručno pitanje, koje se na tom nivou mora i rješavati. Pitanje pomoći Cetinju i „Lovćenu vezano je za rješavanje problema Cetinja sa cjelokupnim kulturnim nasljeđem koje treba podiđi na viši stepen i uklopiti u tokove naše socijalističke stvarnosti.
A to znači: postojeće kulturne ustanove pomoći kadrovski i. materijalno, da njihovom djelatnošću stvore od Cetinja značajni kulturni centar. Pitanje asfaltiranja puta Cetinje Lovćen i Cetinje—Krstac, obnove ljetovališta na Lovćenu i uopšte unapređenja turizma na području ove opštine nije vezano za ovaj problem. To je pitanje koje stoji otvoreno i traži svoje rješenje bez obzira na lokaciju Meštrovićevog mauzoleja Njegošu. Unošenje isključivosti i nerealne emotivnosti u
ovaj problem nije metod ni stručne ni političke diskusije o ovom pitanju. Drug Aleksandar Ranković je na trećem plenumu CK SKJ rekao
„Često, usled neefikasnog rešavanja nekih pitanja gde presudnu ulogu treba da imaju stručni ljudi i samoupravni organi, razne birokratske grupe pokušavaju da im daju politički karakter. Onda upadnemo u situaciju da svako počne sa svojim tezama i svojim argumentima da uvlači u te probleme političke ljude, pojedine funkcionere, da ih svrstava ko je za ovo, a ko za ono rešenje, da se meri da li je to u interesu ove republike ili ne, i tako dalje“. Ako je, u konkretnom slučaju, Republičkom sekretarijatu za prosvjetu, nauku i kulturu bilo potrebno mišljenje jedne stručne komisije i ako mu je potrebno još mišljenja i komisija, onda diskusiju treba osloboditi nestručnih ispada, kupljenja potpisa, „prilaganja“ penzija i sl. anomalija. Treba je osloboditi isključivosti i miješanja političara u taj problem, stvaranja grupa i frontova, dizanja poklika i patetike i davanja prejudicirajućih odluka preko isforsiranog jednog dijela javnog mnjenja, jer sve to neće pomoći rješenju ovog pitanja. A politički organ će na osnovu stručnih mišljenja donijeti cjelishodnu odluku.
Ar Niko S. Martinović
Izvor: Pobjeda, 3. P1 1966.
