Većina religija se odlikuje određenim misticizmom. Misticizam predstavlja prelaženje iz čulnog u vančulno, dakle, ono što se običnim čulom ne može opaziti. To se može desiti spontano ili korišćenjem određenih sredstava ili tehnika.
Piše: Miloš Lalatović
U raznim religijama imamo i različita sredstva. U dalekoistočnim budizmu, hinduizmu, đainizmu, imamo tehnike meditacije uz izgovaranje određenih riječi, koje se nazivaju mantre. Cilj je postići tzv. nirvanu, stanje bezmisaonosti i ništavila, koje se ovđe pozitivno shvaća. U judaizmu imamo kabalu. U islamu sufi ili derviški pokret. Ovaj tip misticizma je prisutan od same pojave islama. Poznata je sufijska mističarka Rabija. Sufizam je dosta uobličio islamski pjesnik iz Konje, današnje Turske Dželaludin Rumi.
U hrišćanstvu misticizam se javlja takođe od samog početka, kao što znamo iz Poslanica apostola Pavla. Ipak, spisi, koji su izrazito uticali na mističnu tradiciju hrišćanstva, a i drugih religija je pseudo-Dionisija Areopagita O Božanskom primraku, kao i O nebeskoj jerarhiji. Ne zna se pravi autor ovih spisa.
Oni su uticali na mističnu praksu i učenje Pravoslavne Crkve.
Ovi spisi su otkriveni negdje u četvrtom ili petom vijeku, interesantno kod jeretičkih Kopta. Ali sveti Oci su ove spise ocijenili kao pravoslavne. Pravoslavni misticizam se javlja takođe kod koptskog monaštva, dok je bilo u sklopu Pravoslavlja. Poznati su velikih sveti Oci iz tog perioda sveti Antonije, sveti Makarije i drugi. Oni su življeli ne tako dugo prije nego što je Koptska Crkva otišla u jeres monofizitizma u petom vijeku. Korijeni isihazma potiču od njih, neki autori navode još i Stari zavjet, od Svetog Proroka Ilije.
Sam naziv isihazam ili tihovanje, označava molitveno ćutanje uz izgovaranje molitava, najčešće Isusove molitve. Ovim se putem može vidjeti Netvarna Svjetlost, koju se se udostojili vidjeti apostoli na gori Tavor, prilikom Isusovog Preobraženja.
Osnivanjem svetogorskih manastira, isihastička praksa se „seli“ ovdje i ostaje vodeći isihastički centar do danas. Sveta Gora je bila rasadnik isihazma širom Pravoslavlja.
U četranaestom vijeku dolazi do tzv. isihastičkog spora između svetogorskih monaha, koje predvodi sveti Grigorije Palama i kalabrijskog monaha Varlama. Može se reći da u ovom sporu se rešavaju mnoge teološke teme bitne za Pravoslavnu Crkvu, kao što je Nestvorena Božanska Energija i Svjetlost, kao i mogućnost čovjeka da na ovaj način stupi direktno u kontakt sa Bogom, što je Zapadna crkva, zajedno sa Varlamom odbacivala.Mnogi i pravoslavni monasi su potpali pod zapadni uticaj. Ipak,sveti Grigorije Palama se izborio za pravoslavno učenje. To je može se reći i bilo jedno od poslednjih velikih učenja Pravoslavne Crkve, zvanično ozvaničenih prije Otomanskog osvajanja većine pravoslavnih zemalja.
U toku turske vladavine ovo učenje se sve više gubilo i na Svetoj Gori. Jedan od ponovnih obnovitelja isihazma u dvadesetom vijeku je Starac Josif Isihasta, koji se upokojio 1959. godine. Ovim putem su nastavili i njegovi učenici. Jedan od znamenitijih, koji se upokojio prije skoro dvije godine je Starac Jefrem Arizonski. Starac Jefrem je osnovao preko dvadeset pravoslavnih manastira širom Amerike. Sam je govorio o značaju isihazma i Isusove molitve, koja glasi Gospode Isuse Hriste, pomiluj me grešnog ili Gospode Isuse Hriste, pomiluj me.
Pravoslavni duhovnici tvrde da ova molitva pored Svete Liturgije održava svijet.
