Amerika se sekularizuje. Dokazi su jasni. Odgovoriti na pitanje zašto, malo je teže. A za američke hrišćane jedan vjerovatan razlog bi trebalo da bude otrežnjujući — posebno tokom izborne sezone.
Prvo, činjenice. Prema podacima Galupa, Pjua i PRRI, procenat Amerikanaca koji se identifikuju sa bilo kojom religijom je u stalnom padu, kao i onih koji vjeruju u Boga, đavola, raj, pakao ili anđele; koji kažu da je religija veoma važan dio njihovog života; održavaju članstvo u crkvi ili sinagogi; ili redovno posjećuju crkvu.
Ustvari, Amerikanci su sve više svesni opadanja kulturnog autoriteta religije. Od 2010, Galup pokazuje da skoro 74% Amerikanaca u prosjeku vjeruje da religija gubi uticaj na američki život. U prethodnih deset godina taj prosjek je bio bliži 55%.
Šta pokreće opadajući uticaj religije?
Istina, nijedan entitet ili faktor ne dobija svu krivicu (ili zasluge, u zavisnosti od toga kako se osjećate u vezi sa situacijom). U svakom slučaju, ne direktno.
Ekonomski prosperitet i funkcionalno upravljanje (obje divne stvari) mogu oslabiti našu potrebu za vjerskim resursima. Na primjer, veliki deo onoga što su vjerske institucije istorijski pružale američkim građanima — obrazovanje; savjetovanje; podrška potrebitima; opcije braka; zabava; a objašnjenja o tome kako svijet funkcioniše — sve više daju država i tržište. Učešće u crkvi postalo je opcionalnije, samo još jedna aktivnost koju porodice srednje klase obavljaju u predgrađima — ili ne.
Drugi faktor je jednostavno neizbježna posljedica života u sve više kosmopolitskoj, multirasnoj demokratiji u kojoj se slave liberalne vrijednosti tolerancija. Različiti kvartovi, škole i građanske institucije tjeraju nas da se suočimo sa stvarnošću da postoje divni ljudi koji ne dijele naša vjerska uvjerenja. Naša djeca će biti prijatelji jedno drugom, možda čak i supružnici. Generacije u usponu smatraju da je dogma podjela mnogih vjerskih grupa sve čudnija, ako ne i uvrjedljiva.
Ali postoji još jedan faktor na djelu. Nijesu svi sekularizujući trendovi koje vidimo neizbježni. Osim prosperiteta, pluralizma i zauzetosti naših savremenih života, druge dinamike odvraćaju Amerikance.
Tokom proteklih nekoliko decenija, sociolozi i politikolozi su kroz više studija pokazali da pošto je hrišćanstvo postalo sve više usklađeno sa desnim konzervativizmom i Republikanskom strankom, Amerikanci koji bi se inače identifikovali kao hrišćani u anketama se sada identifikuju kao „ništa posebno ” ili „nijedano“. Čini se da mnogi izvlače zaključak: „Ako je to ono što znači biti religiozan, ne računaj na mene“.
Ovo je posebno slučaj među mladim ljudima, koji često imaju ljevičarske političke stavove. U svojoj nagrađivanoj knjizi Napredak sekularizma, politikolog iz Notr Dama Dejvid E. Kembel i njegovi koautori koristili su eksperimente da pokažu da kada su mladi Amerikanci koji su naginjali Demokratskoj stranci pokazivali primjere političara koji daju hrišćanske nacionalističke izjave ili pastora koji podržavaju konzervativne političke kandidate, vjerovatnije je da će se ti mladi ljudi odvojiti od religije. Oni su bukvalno promjenili svoj vjerski identitet u ništa. Čini se da se ovo dešava u većim razmjerama širom zemlje.
Ali veza između religije i politike takođe funkcioniše u suprotnom smjeru, i na kraju krajeva, ne u korist same religije.
Studije pokazuju da politički konzervativci sve više vole da se identifikuju sa religijom često zbog onoga što ona politički implicira. Na primjer, politički analitičar Gregori Smit iz Pju istraživačkog centra otkrio je da je između 2016. i 2020. godine sve više bijelih Amerikanaca počelo da se identifikuje sa oznakom „Bijelci evangelisti”. Ali kada je istražio ko je počeo da se identifikuje na ovaj način, to su bile skoro isključivo Trampove pristalice. Drugim rečima, više bijelih Amerikanaca je privučeno da se identifikuju kao „bijelac evangelista“, ne zbog nanovo rođene vjerske konverzije, već zato što je sama oznaka evoluirala da znači nešto poput „pro-Trampovog konzervativca tradicionalnih vrijednosti“.
Ovo je još jedan način na koji je politika pokrenula sekularizaciju. S jedne strane, povezanost desničarske politike i religije demonstrirano udaljava mlade progrsiviste od identifikacije sa religijom. Ali to je takođe sekularizacija samih vjerskih identiteta. Kao što je politikolog Rajan Berdž pokazao, kategorija bijelih evangelista sve više sadrži Amerikance koji rijetko ili nikada ne idu u crkvu. Biti konzervativan hrišćanin, drugim rečima, ubrzano postaje sve manje vezano za teološka uvjerenja ili vjersku praksu, već prije posvećenost partijstvu i političkoj ideologiji.
Na kraju krajeva, malo je toga što pobožni religiozni Amerikanci mogu učiniti u vezi sa širim sekularizujućim snagama. U tom pogledu, Sjedinjene Države prate vjersku putanju Zapadne Evrope, samo 50-ak godina iza. Ali reakcionarna reakcija na slabljenje uticaja religije, u kombinaciji sa rastućom identifikacijom religioznog konzervativizma sa desničarskom politikom, mogla bi da oživi nešto drugo – etno-religijski nacionalizam.
To je ono što vidimo u Putinovoj Rusiji, na primjer. Poslednjih decenija rastao je procenat Rusa koji se identifikuju sa ruskim pravoslavljem. Ali detaljnije ispitivanje istraživačkog centra Pju pokazuje da oživljavanje ne odražava porast religioznih praksi kao što su odlazak u crkvu i molitva, već umesto toga nacionalistički žar, etnocentrizam i naklonost prema starom Sovjetskom Savezu i Staljinu.
Američki hrišćani koji su zabrinuti za budućnost svoje vjere treba da prime upozorenje. Zasaditi svoju voljenu vjeru na gostoljubivom tlu partijske politike je kao sahraniti svoju voljenu osobu na groblju kućnih ljubimaca Stivena Kinga. Ono što se vraća nije ni živo, ni mrtvo, već nešto sasvim drugo. Potencijalno stvar horor filmova.
Semjuel L. Peri
*Autor je profesor sociologije na Univerzitetu Oklahoma.
Prevod za Žurnal: Aleksandar Živković
Izvor: Tajm
