Došlo neko takvo vrijeme da načelnici Generalštaba sami sebe penzionišu.
Piše: Aleksandar Živković
Vijest je bila vojnički kratka: Ministarstvo odbrane Srbije saopštilo je da je načelnik Generalštaba Milan Mojsilović penzionisan na sopstveni zahtjev. Desilo se to u danima godišnjice Kolubarske bitke i kosnulo je one koji drže do vojničke tradicije u Srba.
Naime, bilo je očekivano da general Mojsilović sačeka barem izbor novog predsjednika Republike, da ne kažem vrhovnog komandanta, u čijoj je nadležnosti razrješenje i izbor načelnika Generalštaba.
Zaista, može se samo nagađati, zašto je general Mojsilović postupio ovako kako je postupio. Njemu na dušu.
Ipak trebalo bi ovim povodom osvrnuti se na držanje vojnog vrha na čelu sa Mojsilovićem u kulminaciji kosovsko-metohijske krize, oko famoznog francusko-njemačkog plana i Ohridskog sporazuma prihvaćenog od tadašnjeg rukovodstva Srbije, sa svim posljedicama za srpski narod na tom prostoru.
Pišući svojevremeno Hroniku najavljene predaje na ovom sajtu stalno smo gajili nadu da će Vojska i bezbjednosne službe Srbije spriječiti za kosovsko-metohijske Srbe krajnje nepovoljan ishod politike vrhovnog naprednjaka.
Ispostavilo se da mu tim, najvećim mogućim povodom i krajnje otvoreno govoreći – jedinim smislom svog profesionalnog opstanka – nijesu uputili nikakav prigovor. Štaviše, iscrpljivali su se u stradijskim paradama, koje je trebalo da skrenu pažnju od tužnih Vidovdana na okupiranom Gazimestanu.
Sve u svemu, Generalštab se nije mnogo promijenio od vakta Titovih generala u finišu jugoslovenske krize devedesetih godina. Savitljivost prema političarima i njihovim pandurima, neki vojni vajni biznisi, tako, barem spolja, djeluje naša komanda. Daleko, daleko od Mišića i Kolubare.
Ostaje da se nadamo novom vojnom vrhu koji će raskinuti sa tom otužnom praksom. I vratiti čast srpskih oficira. I njihov glas u pitanjima odsudnim za opstanak nacije.
