Došlo neko takvo vrijeme da pomeni postaju duhovne smotre.
Piše: Aleksandar Živković
Mene vjerovatno ne bi prepoznao bio sam dijete i mladić za vrijeme njegovog arhipastirovanja. Nekada jedino dijete u Sabornoj crkvi Svetog arhanđela Mihaila, kao pri dočeku ruskog patrijarha, mučenika i vjerodržca, Pimena, tamo negdje početkom sedamdesetih.
No, jučerašnji pomen koji je u Crkvi Svetog Marka odslužio patrijarh Porfirije, silno me je podsjetio na duhovni život u vrijeme Blaženopočivšeg patrijarha Germana. Koliko smo se promjenili u episkopatu, kliru, kao vjerni narod Božiji, u prvom redu?
Ovdje me ne zanimaju političke okolnosti patrijarhovanja Svjatejšeg Germana, mnogi o tome imaju neka novinska predznanja, napisane su i ozbiljne i dokumentovane studije o tome, ali takve knjige u nas se slabo čitaju.
Pa, kako smo se izmjenili za ovih 35 godina od upokojenja patrijarha Germana? Ide se masovnije na crkvene službe, prije svega na nedjeljne i praznične liturgije, ali blagoljepije na njima je, čini mi se smanjeno. To bi ožalostilo patrijarha Germana koji je mnogo držao do bogoslužbenog poretka. Kao i cio episkopat vo vremje ono.
Drugo, oko Crkve su se okupljali „obični ljudi“ predratna gospoda, ali i majstori i radnici u, tada smanjenom, privatnom sektoru, seljaci, naravno. Danas mnogi radnici idu nedjeljom da rade, kažu lakše prođu kroz prevoz. Srećom, „obični ljudi“ su i danas najbeojniji na liturgijama i patrijarh German bi ih sigurno prepoznao.
On je bio domaćin, koji je dozivao u Crkvu, brinuo se na primjer koliko je jaja ofarbano i koliko podijeljeno po beogradskim crkvama za Vaskrs.Prethodno, Plaštanica je morala da bude dobro ukrašena, bogosluženja Velikog Petka i Velike Subote brižljivo su njegovana. Sada, hvala Bogu, ima dosta omladine u toku Velikog Posta na Pokajnom kanonu Svetog Andreja Kritskog, u ono doba ređe se održavao. Patrijarh German je podsticao velikoposne Duhovne akademije nedjeljom popodne po beogradskim hramovima. Na njima su nastupali probrani horovi i besjedili najbolji besjednici. Sjećam se jednom je besjedio profesor prota Lazar Milin u maloj Crkvi Svetog Save. Pita on vjernike: „ Da su sada pred vama Hristos, Marks, Muhamed, Buda, kome biste poverili svoje dete?“ „Hristu!“, povikaše vjernici. „Pa, gde su onda vaša deca na veronauci?“, zapita prota Milin. ( I tada je mogla da se drži veronauka u školi, ali su se roditelji slabo odazivali na nju.)
Zato se masovno čitalo Svetosavsko zvonce, Pravoslavni misionar, Pravoslavlje… Kasnije i neki eparhijski listovi. Episkopat je imao problema sa Udruženjem pravoslavnog sveštenstva SFRJ, partijske transmisije u Crkvi. Oni su izdavali Vesnik (imalo je i tu šta da se pročita, najviše tekstovi Božidara Kovačevića kojem je valjda jedino tu bilo dozvoljeno da se oglašava). Izdavali su i svoj mali Kalendar kao protivtežu Sinodskom, od koga se pretežno izdržavala Crkva. Narod je voleo te male džepne kalendare, i sada im ne zamjeram što su služili kao orijentacija za četiri posta i pričešća godišnje. U pravu su ovi novi po tom pitanju, ali ja sa Cvetajevom volim da uzvikujem: „Živjeli stari!“
Patrijarh German je okupljao oko sebe narodnu intelegenciju, blagonaklono gledao na ugledne srpske sveštenike i taj duh se širio kroz sve eparhije.
I volio je da citira Šantića:
„Naše pleme propadnuti neće,
Naši dvori pusti ostat’ neće!“
Pred tim stihovima mogla bi da počne prava duhovna smotra u pomen patrijarhu Germanu.
