Piše: Aleksandar Živković
Moćnu rečenicu je imao Novak Kilibarda. Pazi samo početak članka, čitaoče (Pričao mi očevidac, NIN, 13. novembar 1988, str. 37): „Priznajem: sjećanja koja mi naviru u ovo vrijeme slika su mene samoga koliko i predmeta sjećanja.“ I onda ispriča Kilibarda dvije lijepe priče i pređe na glavnu, o dr Niku S. Martinoviću i njegovoj smrti.
Bilo je vrijeme hrvatskog maspoka, 1971, približavala se sjednica u Karađorđevu. U Skupštini SR Crne Gore sazvano Kulturno-prosvjetno vijeće na temu međurepubličke kulturne saradnje.
Riječ uzima dr Niko S. Martinović, od onih Martinovića iz Gorskog vijenca, objašnjava čitaocima NIN-a Kilibarda, upravnik Nacionalne biblioteke na Cetinju, pravni filozof, književnik, istoričar. Sin popa Sima Martinovića koji je Njegoša opojao kad su Austrijanci srušili lovćensku kapelu. Niko S. Martinović, rođak Petrovića i Karađorđevića, ali i međuratni opozicionar, ratni logoraš. I kaže Niko u Skupštini da struji ružna propaganda kroz Crnu Goru. I konkretno: „Matica hrvatska pružila je pipke sve do Cetinja.“ Drugi jedan poslanik, „mlad i neiskusan, tek doktorirao“, potvrđuje Martinovićeve riječi i vadi svježu brošuru Savića Markovića Štedimlije po kojoj su Crnogorci crveni Hrvati.
Zbog ovih riječi u Skupštini, nastade uzbuna na vrhu Crne Gore, uzalud je bilo pozivanje na poslanički imunitet; dr Nika S. Martinovića lično je isljeđivao ministar crnogorske policije, a mladog doktora opštinska policija. Rečeno im je, na kraju, da moraju da podnesu ostavke na sve društvene i naučne funkcije. Ubrzo je dr Niko S. Martinović preminuo. ( Tu je Kilibardino sjećanje nepouzdano, Niko je preminuo 1975., u međuvremenu je izabran za dopisnog člana SANU, očigledno je bio čovjek jačeg kova.) Opisuje lijepo njegovu bajičku sahranu, Kilibarda.
I veli, Novak, da bi poljubio Kerbera kao brata, da Martinović opet dođe među Crnogorce, da vidi šta štampa Književna opština Cetinje, ko finansira Istoriju Crne Gore drljevićevsku i štedimlijevsku, te 1988. „Da čuje i vidi crnogorskog književnika koji podržava genocid na Kosovu! /…/ A šta koje jade da vidi?“
I na kraju tog sjećanja, koje je i njegova slika, dr Novak Kilibarda vidi gorostasnog patrijarha Gavrila Dožića, uhapšenog po Hitlerovom nalogu u Ostrogu. I misli kako bi veselo bilo da drljevićevci i štedimlijaši ubjeđuju patrijarha Gavrila da je crnogorska crkva bila autokefalna i u vrijeme kad nije postojala srpska patrijaršija.
Tako napisa Novak Kilibarda da mu je pričao očevidac.
