Piše: Aleksandra Mijalković
Slučaj zagrebačkog advokata Maksa Pintera, koji u sukobu s moćnim i bogatim klijentom Dinkom Horvatom gubi sve, a onda kreće u osvetu zajedno sa svojom ljubavi iz mladosti i pobunjenim radnicima na čelu s energičnom sindikalnom predvodnicom, okosnica je novog filma proslavljenog reditelja Rajka Grlića „Svemu dođe kraj”, čija je beogradska premijera održana 10. oktobra, a dan kasnije i novosadska.
Scenario zajednički potpisuje s književnikom Antom Tomićem, a glavne likove tumače Živko Anočić, Jelena Đokić i Boris Isaković, dok su u ostalim ulogama Janko Popović Volarić, Emir Hadžihafizbegović, Ksenija Marinković i drugi. Film je uspešno prikazan na prestižnim festivalima u Sarajevu, Puli (Boris Isaković je osvojio Zlatnu arenu za najbolju sporednu mušku ulogu) i Herceg Novom (Jelena Đokić je dobitnica Zlatne mimoze za najbolju žensku ulogu).
U ovoj savremenoj priči, nadahnutoj romanom Miroslava Krleže „Na rubu pameti”, prelamaju se politika, korupcija, kriminal, ljubav, strah, pohlepa, ljudska glupost, licemerje i sve one društvene anomalije koje su iznedrile tranzicija i kapitalizam na prostorima Hrvatske i celog regiona. Situacije i likovi su „naši” ali i univerzalni – gledaoci ih prepoznaju u sopstvenim životima svuda gde se običan čovek sreće sa sistemskom nepravdom i oseća nemoćnim i prevarenim… Pa ipak, on ne odustaje, spreman je da se bori za promene, za bolji svet, za ono u šta veruje.
Naslov filma bi mogao da se tumači i u optimističkom, ali i u pesimističkom ključu – kraj svega lošeg i kraj svega dobrog. A možda njime poručujete da je zapravo vreme da se (najzad!) završi posttranziciona farsa na prostoru Balkana…
Teško je filmom nešto poručiti. Davno je još Džon Vejn rekao da se filmom ne poručuje. Ako se ima neka poruka, onda se ode na poštu i pošalje telegram. Filmovi zaista ne poručuju, filmovi ne podižu revolucije, ne menjaju svet. I to je ono najlepše na njima. Film, po mom mišljenju, može samo potapšati gledaoca po ramenu i tiho mu šapnuti: „Pogledaj, možda u nečemu na ovom platnu prepoznaješ komadić sebe i sveta u kojem živiš.” Tako i mi u ovom filmu samo pokušavamo gledaocu, koji manje-više prepoznaje to što se događa na platnu, dati u ruke lupu da to bolje vidi i možda se nakon toga zapita zašto u tome živi. A kada se čovek počne pitati…
Višestruko nagrađivani reditelj Rajko Grlić i, kako kaže za sebe, višestruko nenagrađivani pisac Ante Tomić ponovo su radili „u četiri ruke” na filmskom scenariju. Ko je ovoga puta inicirao tu saradnju i kako se ona odvijala?
To je njegova fraza iz davnih vremena. U međuvremenu smo se Ante i ja za naše scenarije nadobijali nagrada i ovde i po svetu. Do sada smo ih, u ovih dvadesetak godina, zajedno napisali pet, od toga je zasad četiri pretočeno u filmove. Peti strpljivo čeka. Ovaj je nastao nakon jedne šetnje po Beogradu.
Razgovarali smo o onome u čemu živimo i tokom tog razgovora sam ga upitao da li je u poslednje vreme čitao „Na rubu pameti”, koji se događa tridesetih godina prošlog veka, ali zapanjujuće je aktuelan i danas. Tako smo odlučili da ga ponovo pročitamo i shvatili da to nije (samo) dramsko štivo, da je to zbir briljantnih eseja o ljudskoj gluposti, pohlepi, strahu. Da ako želimo zadržati taj njegov duh, taj bes i gađenje koje se neobično poklapa s našim osećajem ovog vremena, moramo krenuti od početka.
Šta je bio najveći izazov u pisanju scenarija, odabiru glumaca, ali i na samom snimanju?
Strašno smo dugo i dosta bolno radili na tom scenariju. Što se glumaca tiče, imao sam dva meseca probna snimanja, isprobao mnoge kombinacije, mučio mnoge sjajne glumce i manje-više završio s postavom koja mi je visila na zidu dok smo pisali scenario. Samo snimanje je bilo kratko i slatko. Bio sam zapanjen energijom mog ne tako mladog tela i uživao u igri s glumcima.
Film je inspirisan Krležinim romanom „Na rubu pameti”, koji je pak inspirisan Kamijevom „Isušenom kaljugom”. Koliko ste se držali originalnih likova i zapleta?
Film je inspirisan, tačnije rečeno nadahnut, kao što to piše na špici, romanom Miroslava Krleže. Nije po njemu rađen. Uzeli smo samo početni motiv i sagradili drugačiju priču pokušavajući da u njoj zadržimo Krležin duh pamfleta. Ima tu puno sličnih, ali i drugačijih likova. Što Ante kaže: „Mislim da bi Krleža bio zadovoljan.”
U jednom intervjuu rekli ste da će „Svemu dođe kraj” biti vaš doprinos raskrinkavanju beščašća u vremenu u kojem živimo. Kriminalci, lopovi i zločinci na slobodi, intelektualci i umetnici iza rešetaka ili izopšteni, građani nezadovoljni – to se, izgleda, nije izmenilo od 1938, kad je Krležin roman objavljen. Šta je ipak novo?
Ne može film u sat i po svog trajanja raskrinkati nešto što se tako dobro zaplelo i pustilo duboke korene u ovih tridesetak godina. A šta je novo ili različito između Krležinih tridesetih i naših dvadesetih: bojim se da su razlike samo u brojkama. Duboka moralna i materijalna korupcija, koketiranje vladajućih s fašizmom, njihova bahatost, sve manji broj onih koji imaju sve i sve veći broj onih koji gotovo nemaju ništa bili su u Krležino vreme pretekst za fašizam koji se rađao na obzorju ekonomske krize u kojoj se Evropa tada koprcala. To je bilo onda. Vidite li neku veliku razliku između toga i onoga u čemu živimo i mi ovde, ali i Evropa sada? Neki dan je stranka koja se direktno poziva na Hitlera dobila izbore u Austriji.
To licemerstvo, glupost i bahatost moćnika, beznađe, obespravljenost i nemoć običnih građana opstali su od Krležinog (i Kamijevog) doba. Hoće li nas to odvesti od ruba pameti do ruba opstanka? Imamo li neko „tajno oružje” koje će to sprečiti?
Evropska istorija mi sve više nalikuje nepisanom pravilu američkih predsedničkih izbora: kada se klatno zanjiše malo jače na jednu stranu, na narednim ili onim idućim izborima se vrati malo jače na drugu. Da nije bilo Buša starijeg, ne bi bilo Klintona, da nije bilo Klintona, ne bi bilo Buša mlađeg, a da nije bilo njega, ne bi bilo Obame, kao što bez njega ne bi bilo Trampa, a bez Trampa Bajdena. Nadam se da će ovog puta to pravilo biti prekršeno. Tako nekako to ide i u Evropi. Jedino što su evropski ciklusi pristojnih i nepristojnih perioda puno duži i znatno bolniji.
U slučaju Hrvatske, kako na to utiče članstvo u EU?
Po mnogim stvarima je dobro da smo u Evropskoj uniji. Nju manje-više zanima samo novac koji nam daje i pažljivo i nadasve uspešno prati lopove koji se bogate na tom novcu.
Lordan Zafranović: Rat je strašno blizu, dovoljno je samo malo da se upali
Mnogi su ministri zahvaljujući tome završili svoju karijeru. Nije puno, ali nije ni malo. Kad je reč o ideologiji i prekrajanju prošlosti, to njih puno ne zanima.
U novom naletu prekrajanja istorije u regionu nekadašnji izdajnici postaju junaci kojima se dižu spomenici, a doprinos dojučerašnjih velikana se osporava. Niču raskošne palate medijskih mogula podignute novcem otetim od naroda, političari poručuju da građani mogu jeftino da (pre)žive sa dva jajeta dnevno… Da nije užasavajuće, bilo bi urnebesno. Da li je teško preneti na film taj čudovišni vašar?
Bojim se da bi filmove koji dobro mogu oslikati ovu našu stvarnost jedino mogli raditi, da su malo mlađi, momci iz „Monti Pajtona”. Oni bi imali pravi osećaj za ovaj naš nadrealizam u kojem bogati primitivci drže vlast u rukama, a polugladni narod – da apsurd bude veći a zaplet zanimljiviji – uporno glasa za one koji ih tlače u ime bogatih.
Da li ste možda odustali od nekih prvobitnih ideja za film upravo jer ih je stvarnost preduhitrila? Hoćete li ih iskoristiti za novu knjigu?
Film je fikcija. Ne može stvarnost preduhitriti fikciju. Samo obrnuto. A što se knjiga tiče – kazali su mi da svaki pristojan čovek mora iza sebe ostaviti jednu knjigu. Ja sam tu dužnost obavio.
Jesu li su se neke (javne) ličnosti već prepoznale u „Svemu dođe kraj”?
Zasad se niko nije javio. Bilo je nekih napisa da je nepristojno premijera i biskupa povezati s bogatim prevarantom, ali to su samo glasovi poslušnih vojnika. Od viših činova ni glasa.
A kakve su reakcije gledalaca posle zagrebačke premijere 26. septembra?
Na premijerama su obično svi strašno dobronamerni prema režiseru. Oni koji nisu zadovoljni mu ne prilaze. Ali zagrebačke premijere su uvek krajnje pristojne i suzdržane. Glavna glumica Jelena Đokić, koja je prisustvovala premijerama u Puli, Sarajevu i Herceg Novom, i koja je s filmom doživela ovacije, nije mogla doći sebi. Stalno je pitala šta se to događa, da li sam menjao film, a ja sam je bezuspešno uveravao da je za Zagreb to zapravo veliki aplauz. Drago mi je bilo da su mi drugi dan neki poznanici javili da su bili u bioskopu na redovnoj projekciji i da su ljudi nakon filma ustali i pljeskali. To je melem za dušu svakog režisera. Videćemo šta će nam doneti Beograd i Novi Sad.
Izvor: Politika Magazin
