Kada se 2010. godine u Akademskoj knjizi pojavio Ženarnik, neobjavljeni roman Aleksandra Tišme (1924–2003), što je ujedno bila i prva knjiga njegovih Celokupnih dela, počelo je i moje intenzivno druženje s novosadskim piscem koje traje do danas, kada se ovaj veliki i značajan poduhvat – sa dosad objavljena dvadeset i dva toma – približio kraju. Otvoriti vrata Tišminog sveta i zaroniti u dubine njegovih preokupacija, bez sumnje predstavlja čin čitalačke hrabrosti: njegova literatura ne spada u onu kojoj pribegavamo kada su nam potrebni razonoda i opuštanje. I piščevo okretanje najmučnijim temama: zlu i njegovim uzrocima, nasilju dželata, patnji žrtve i ravnodušnosti onih pored kojih se nasilje događa, ali i ljudima s društvene margine čiji su postupci, lišeni svakog promišljanja – motivisani impulsima i nagonima, takođe je podrazumevalo polazište hrabrosti i odgovornosti. Pa ipak, kada čitalac jednom uđe u taj svet, teško će ga lako napustiti, jer nas ka njemu vuče neka magnetna sila koja počinje zaprepašćenjem i grozom da bi dobila oblik zagonetke i tajne.
Tišminim romanima, pripovetkama, putopisima, poeziji, esejima i dramama vraćam se tako često i sama, i kao običan čitalac, neopterećen uredničkim poslovima i ulogom koju sam sa odgovornošću prihvatila. Osim što je dočarao boje i atmosferu sive socijalističke stvarnosti, živo i realistično, kao na pozornici, pisac prikazuje i vreme Drugog svetskog rata, ledene januarske dane 1942. godine, koje pamtimo kao Novosadsku raciju. Pošto je u Knjizi o Blamu jedini od svojih savremenika (pored Eriha Koša) dočarao prizore planskog i sistematskog ubijanja novosadskih Roma, Srba i Jevreja, što ga je sprovodio mađarski okupator, radnju svojih najboljih romana (Upotreba čoveka i Kapo) Aleksandar Tišma vezao je za strahote nacističkih logora i Holokausta, kojeg su se i on i njegova porodica nekim slučajem spasli. Tako je pisac koji je u svakoj prilici isticao svoj egocentrizam, kao i otpor da se prikloni jednom nacionalnom kolektivu – pravdajući to odbijanje svojim mešovitim srpsko-jevrejskim poreklom – uverljivo i umetnički moćno tematizovao najveću kolektivnu traumu 20. veka.
Sumnjivo lice
Listajući ove i likovno i tehnički uzorno urađene knjige, opremljene pomalo zastrašujućim, ali primerenim likovnim rešenjima naslovnih stranica Atile Kapitanja, na kojima su u kontrastu predstavljeni delovi ljudskih tela i predmeti koji tu telesnost izobličavaju ili joj prete ranjavanjem, naišla sam na rečenicu koja, iako sasvim uklopljena u fabulu pripovetke, pripada registru autopoetičkih iskaza: „Jer šta drugo daje vrednost jednom delu bilo koje vrste ako ne ličnost stvaraoca?” Svoju ličnost, sa svim njenim manama, Tišma je neštedimice analizirao na isti onaj „medicinski” način (Peter Handke) na koji je ponirao u psihu svojih likova. U njegovom Dnevniku (1942–2001), memoarima, kao i u brojnim autobiografskim zapisima, nema ni traga od one uobičajene racionalizacije, pravdanja, koja odaju težnju zapisivača da se predstavi u što lepšem svetlu: kod Tišme je zapravo sve obrnuto. Čitalac fascinantnog Dnevnika – u kojem mu je u rasponu od šezdeset godina omogućeno da prati piščev život od mladih dana do starosti, kao i u autobiografiji Sečaj se večkrat na Vali – stiče utisak da je Tišma sebe prikazao goreg nego što je to zaista bio. Ne mogu da ne pomenem Lasla Blaškovića, koji je u predgovoru Upotrebi čoveka napisao kako je, zgađen nad nekim postupkom pisca kojeg je i sam načinio književnim junakom, bacio Dnevnik u korpu za đubre. I drugi kritičari umeli su da se ljutnu na onog čoveka kakvog je sebe Tišma voleo da predstavi: kao lenjog egoistu hipertrofirane čulnosti koji hotimice ili slučajno povređuje i svoje najbliže: baku (Majku), roditelje, suprugu i sina.
Ništa bolje Tišma nije prolazio ni kod svojih prvih kritičara. Posle prve pripovetke „Ibikina kuća”, objavljene u Letopisu Matice srpske, čiju je radnju vezao za svoju opsesivnu temu kupoprodaje ljubavi, pisca razapetog između težnje za „legalizacijom”, potvrđivanjem, i želje da ostane „u ilegali”, kritikovali su izdavači, ali i najbliži saradnici u Matici srpskoj, pozivajući se mahom na njegov navodno loš jezik. Ipak, čini se da je i jednima i drugima ipak najviše smetala njegova sklonost da ružnoćom osenči i najlepše literarne prizore: kada, na primer, junak prvog objavljenog romana Za crnom devojkom vrhunac života i ljubavne ispunjenosti nalazi u devojci koja je u njegovu postelju došla iz kreveta nekog nakupca u sirotinjskom hotelu posleratne vojvođanske varošice. Zbog toga što je bio tuđin u sredini čija su se osećanja prema njemu ljuljala na klackalici na čijem je jednom kraju bilo poštovanje (bio je poliglota i tečno govorio nekoliko evropskih jezika), a na drugom zazor od neobične spremnosti da o drugima i sebi piše samo ono što je smatrao istinitim, Tišma je mnogo vremena i stvaralačke snage protraćio ispisujući u Letopisu rubriku „Prelistavajući časopise” i prevodeći tuđa dela. I u ideološkom smislu novosadski pisac bio je sumnjivo lice, o čemu svedoči podatak da su „Meridijani Srednje Evrope”, putopis iz Poljske koju je posetio 1961. godine, i koji će njegovo pisanje usmeriti ka temi nacističkih logora i Holokausta, postali glavna tema partijskih sastanaka u brojnim nadležnim i nenadležnim institucijama, iako zapravo nikom nije bilo jasno šta je tu imalo prizvuk jeretičkog i o koju se dogmu pisac oglušio. I sam Tišma je, mnogo kasnije, u svojoj autobiografiji zaključio da razlog ovih nezadovoljstava i rasprava koje su zbog tog nezadovoljstva usledile nisu bili njegovi „neuobičajeni politički stavovi”, već činjenica što je iz tog putopisa „provalila opsesija jednog pisca, autentičan doživljaj, jedinstvena boja ličnosti”.
„Tišma ne laže”, to je možda najkraća i najtačnija karakteristika autentičnog Tišminog stvaralačkog glasa koju je izrekao Milovan Danojlić. Oktobarska nagrada koju je dobio samo godinu dana posle partijskog obrušavanja na „Meridijane” nije bila samo znak promene političke klime već i izraz šire svesti da se – pošto je zbog političke nepodobnosti promašio željenu sudbinu utapanja u anonimnom mnoštvu nekog od zapadnjačkih velegrada – iz provincijske učmalosti i ideološke rigidnosti malog grada socijalističke Jugoslavije rodio Pisac.
Optužba medija na Zapadu
Pisati istinito – bilo je stvaralačko geslo Aleksandra Tišme, govoriti istinu bez obzira na to koliko se ona nekom dopadala ili ne. Čini se da se posledice tog stava naziru i dan-danas iza svih prećutkivanja koja pisca, kao kob „nepripadanja”, i dalje prate. O Tišminoj istinoljubivosti, treba i to pomenuti, najbolje svedoči sažeta hronika događaja koji su prethodili raspadu Jugoslavije i ratovima devedesetih godina, kao i onih koji su usledili, između kojih je uspostavljena jasna uzročno-posledična veza, hronika u toj meri tačna i precizna da bi se mogla naći u svim udžbenicima istorije. O tome da se ova istina nije svidela onom Zapadu kojem je Tišma u mladosti toliko težio svedoči i činjenica da su njegovu knjigu Sečaj se večkrat na Vali (autobiografija) nemački izdavači više puta odbijali da objave zbog navodnog nacionalističkog stava autora o ratu u Jugoslaviji. Ipak, objavljena je tek 2021. godine i izabrana za knjigu meseca. O odnosu zrelog Tišme prema državama koje su mladom Tišmi bile sinonim za slobodu govorio je i Dragan Velikić, sećajući se jedne književne večeri u Gracu, „kada je novosadski pisac optužio medije na Zapadu za cinizam i licemerje s kojim se odnose prema raspadu Jugoslavije, sve vreme pokušavajući da ratnu retoriku prikriju kostimom Majke Tereze”.
I zato, čak i ako nam se ponekad učini da je Aleksandar Tišma, poput onog Andersenovog junaka čiji je vid zamaglio delić stakla iz razbijenog demonskog ogledala, video svet strašnijim i ružnijim nego što on zaista jeste, treba se setiti njegove vere u to da je jedino istina moralna i očišćujuća. Samo na tom putu mogao je pisac odvratiti pogled od zemlje i vode, koje je smatrao svojim elementima, i okrenuti se uvis, ka nebesima.
Piše: Gorana Raičević, urednica Celokupnih dela Aleksandra Tišme u izdanju Akademske knjige
Izvor: magazin.politika.rs
