Piše: Đorđe Matić
Prije nekoliko tjedana put nas je nanio u Vojvodinu. Krenuli smo poslom i manje uobičajenim putem. Čak i one koji su navikli na ravnicu, Vojvodina uvijek nekako zatravi tom svojom golemom ravnom zemljom, njenom snagom i osjećajem plodnosti, moći toga tla, čak i ovako na prelazu sa zime na proljeće. Zbog toga ona odiše i neobičnim osjećajem samodovoljnosti, kao neki teritorij kome „nitko ne treba“, da tako velimo. A ako se čovjek pritom samo malo izmakne iz gradova, naročito iz Novoga Sada, i krene po beskrajnoj bačkoj zemlji, taj se dojam samo pojačava. Uske ceste usred nepreglednih oranica, uredno poredane austrijske prizemnice „na lakat“ uz put, miješaju se s novim, sve većim kućama. Kiša koja pada kao pod pravim kutom, kvasi to moćno, tamno i prebogato tlo. Nebo nisko, ali nekako ne pritišće. I vrijeme kao da sporije teče, pa se čovjek evo uhvati kao da je usred citata i smije se kako je pao u klišej, koji je, jasno, poput svih klišeja uvijek istinit. Krenuli smo na salaš da, ponešto neobično, u dubokom kontinentalnom ozračju predstavimo knjigu – pripovijetke koje su ovdašnji autori napisali po pjesmama poznatog hrvatskog kantautora – autora neodvojivog od mora, čistog Mediteranca. Nemoguće je u Vojvodini ne sjetiti se drugog kantautora, ranijeg i neprebolno i prije koju godinu suviše rano otišlog. Onog koji je, baš na ovoj liniji naizgled nespojive Panonije i Jadrana, nezaboravno pjevao „tu je nekad, kažu knjige, bilo more – čekalo me pa presušilo.“ Na svakom koraku i metru Bačke, javilo mi se jače nego ikad, kao da je i dalje i snažno prisutan duh toga „panonskog mornara“: gdje god da sam pogledao zazvučala bi u glavi neka od slika, rima i dosad sveprepoznatljivih tropa iz njegovih pjesama. Uza svu svoju golemu kulturnu historiju, Vojvodina je naime nezamisliva bez Đorđa Balaševića. Iako su vrijeme vani i osjećaj iznutra vukli u melankoliju, nisam se zaustavio ni na jednom od njegovih danas legendarnih motiva koji, kako bi jedan američki bluzer rekao, „tako dobro bole“. Ni „konji vrani, po livadi rasejani“, ni ona „igranka-pijanka“ u Bačkoj Palanci, ni „devojka sa čardaš nogama“, ni „rani mraz“ (i „Rani mraz“), koji popada po onolikoj zemlji; čak ni „velika voda“, u času kad smo prešli uvijek impresivni, orijaški Dunav, „dubok i strašan“, tu „veliku reku“, ni to da „svašta se rodi u mutnoj vodi“, u tipično gorko-slatkom spoju Đoletovih najboljih kantilena. Čak ni najočitije, s obzirom na to da smo krenuli u – Čenej, od svih mjesta – tamo gdje „Stevu Čenejca je ubio grom nežno ko rukom“ dabome. Kontra vanjskog dojma, sivog vremena koje je diktiralo i pojačavalo unutarnji osjećaj, a ni on sam nije baš bio nešto veseo, naprotiv sjetio sam se možda najživahnije Balaševićeve polupričalice potpuno veselog refrena, zaigranog tempa, pjesme silno maštovitog sadržaja i naravno nenadmašnog jezika, s pričom što je čitav mali roman skoro. U prvim godinama osamdesetih, u zlatno ono vrijeme, svojom vrhunskom pjesničkom inteligencijom i domišljatošću, uzevši kao osnovu, duljinom skoro epsku kantri poskočicu Džonija Keša – Balašević je prilagodio majstorski sve svojoj kulturi i napravio vlastiti lik: „A Boy Named Sue“ postao je ko drugi nego – „Boža zvani Pub“. Legenda o najvećem kartašu i kockaru Vojvodine „i šire“ („odavde pa sve do Pešte i do Srema na jug“), onome koji „u životu nije igro na dug“, pa o njem „još priča priče mutni kockarski krug“, pjesma o „kibicerima u transu“, o „kamari para“ na stolu, o partiji s ruskim emigrantom „bogatom kao krez“, pa o partiji gdje su Boža Pub i „izvesni baron“ igrali „četir dana“ („to je bio rat“!). To je pjesma gdje smo naučili da „karta je kurva“ („izvinte me što psujem“), i to da „džabe vam novci, moj sinovci“. Fascinantno: pjevajući preko lika prvobitno iz američke pjesme, Balašević je opjevao svoju zemlju, neku davnu, mitsku Vojvodinu. Ne zna se koje je vrijeme u njoj, ni u pjesmi, ali je bilo staro, svakako predsocijalističko, i mirisalo je na onu „carsku“, „švapsku“, i naravno lalinsku, srpsku, i mađarsku, i šokačku, i pemačku Vojvodinu, sve ono što se miješa u panonskom „melting potu“ stoljećima.
To je stara Vojvodina, idealizirana, bez „dođoša“, o kojima posjetilac i gost danas od „starosedelaca“ često čuje refren o tome kako su pređašnji „sve preuzeli“ i uopće sve izmijenili („nek mi moju lepu varoš vrate“, Đoletom samim). Na gore, naravski.
Htjelo se da mi istih dana, moguće u nekoj višoj simetriji, i isto takvoj višoj ironiji, dođu radovi povjesničara i pisca, dr. Milana Micića, znanstvenika koji je golemi dio svoga rada posvetio povijesti kolonizacije Vojvodine, naročito u periodu iza Velikog rata, od 1920. godine. Micićeve knjige i studije su neprocjenjive. U jednom od svojih radova on piše i o stanovitom Petru Božaniću iz Bačke, koji je „između dva rata, postao (…) najčuveniji kockar, a naročito je igrao ajnc“, i piše kako je najčuvenija bila „njegova kockarska partija iz 1938. sa srbobranskim veleposednikom Živkom Mudrinskim, koja je trajala od subote do ponedeljka, i gde je veleposednik izgubio svu imovinu što je i ušlo u pesmu“. U potpunom oduševljenju nad ovim redovima pomislio sam da je, nemoguće da Balašević nije znao za toga Petra. Već u igri imena gdje je pjesničkim obrtom od „Božanića“ napravio „Božu“.
Osnovni podaci o stvarnom „Boži“, govorili su dalje ovako: Petar Božanić poslije rata naselio se u Feketiću. Bio je srpski dobrovoljac 1914. i kao mnogim preživjelim borcima i mučenicima Velikog rata dodijeljen mu je komad zemlje u Vojvodini. A onda, nakon prvih nekoliko rečenica, kao grom („nežno ko rukom“), udarila je ova:
Petar Božanić rodio se 1895. u Tuževiću, kod Brinja, u Lici.
Boža zvani Pub bio je dakle Prečanin.
Iz pomiješanih osjećaja, između grkosti i slatke topline dirnutosti, sve je nakon toga, iz pjesničkog, iz mitskog, iz najljepših sjećanja, ličnih i posredovanih, sišlo u kal stvarnosti i palo tvrdo na zemlju. Boža(nić) jest bio i boem i „kavaljer“, osim što je bio najveći kockar toga vremena. Ali, bio je i stalno u dugovima, gradio je, na kredit dođeljivan dobrovoljcima rata, skromnu kuću za sebe, ženu Martu (rođenu Tatalović – eh, koliko mi se tu tek javilo motiva, za koje ovđe nema prostora), i za svoju đecu. Kredit od agrarne zajednice Božanić jedno vrijeme vraća, a poslije par godina ostatak duga mu se otpisuje, malo pred još jedan svjetski rat. No u godinama prije nove kataklizme, tamo oko 1940., kad se pravi evidencija lokalnih skupština agrarne zajednice, nije prisutan ni na jednoj više. Istraživač Micić završava svoj tekst rečenicom koja nas s ravnog puta očajne stvarnosti ponovo i samilosno zakreće u maglene predjele koji su vlasništvo pjesama, predaja i priča: „Gdje je tada boravio Petar Božanić ne zna se.“
Do čenejskog salaša na kojem smo se obreli da predstavimo knjigu, ide uska ravna cesta usred zelenog mora ravnice. Salaš vodi čovjek koga u mnogo širem radijusu nego što sam pretpostavljao znaju po, iz ekonima izvedenom nadimku – „Splićo“.
Za njega se makar zna odakle je. I gdje boravi.
Izvor: P-Portal
