Piše: Aleksandar Ćuković
Dosta sam napisao i izrekao o djelu gospodara fragmenta, akademika Mira Vuksanovića da u ovom trenutku imam pravo da budem krajnje ličan i da kažem nešto o svom prijatelju Miru Vuksanoviću. To ću saopštiti loše i nedostojno. Floskula je reći da je bila privilegija biti u njegovoj blizini. To su privilegije za one koji su ga površno poznavali.
Istinska privilegija bila je učiti od njega kako se lijepo misli, kako se riječi presvlače otmenošću koju je uvijek vezivao za Andrića i kako svakodnevne, kućne teme, nose plaštove kosmičke vječnosti. Gotovo da u posljednjih pet godina nije bilo sedmice da se nijesmo čuli i da u višečasovnom razgovoru nijesmo razmjenjivali mišljenja o književnosti, politici, kulturi, procesima koji su bili aktuelni na mnogim poljima, ali i lične i porodične sitnice i tajne koje su nam određivale raspoloženje i sudbinu i koje sam nakon razgovora sa njim uvijek trezvenije, mirnije i smislenije posmatrao.
Navikao sam se na njegovu narav, prihvatio je i razumio, tako da su i privatni i poslovni razgovori imali sve manje šumova kako je vrijeme odmicalo, da bih u jednom trenutku stekao i privilegiju da budem „mirotovorac“ i most u određenim nesporazumima koje je imao sa trećim licima. Tada je znao da mi kaže: „Aleksandre, reci im da su uspeli u svom naumu zahvaljujući tebi“.
U trenucima „sravnavanja“ tekstova, kako je on to volio da kaže, u pojedinim momentima nijesam uspijevao da ga pratim. Bio sam impresioniran njegovom memorijom, pedantnošću i načinom analize tuđeg teksta koji nema pred sobom nakon samo jednog čitanja.
Njegov smisao za humor predstavljao je spoj tradicionalnog crnogorskog, zavičajnog, i modernog, svjetskog izraza koji je znao da mi ureže, nalik definicijama, određene probleme, ali i ogoli institucionalnu „nedodirivost“ iznutra. Nijesam upoznao nikoga ko je tako vješto, ukusno i pamtljivo mogao da nadjene nadimak koji bi po automatizmu prerastao u jednu u nizu šifara u našim razgovorima koja bi u ma koliko ozbiljnoj temi značila pauzu za smijeh.
Mnogo prije bolesti koja će na mah omesti naše razgovore i planove, Miro Vuksanović se razbolio od nostalgije, ili kako on reče „bolesti od koje ne želim da se izlečim“. Imam utisak da nas je ta njegova bolest i zbližila. U moj Nikšić sam počeo da se po drugi put zaljubljujem čitajući Mirove zapise i slušajući Mirove priče.
A što se trajanja naših razgovora tiče, o tome bi najbolje posvjedočila moja Žana, koja bi uvijek kratko konstatovala: „Akademik“.
Svoj „Strah od igre“ sam započeo njegovim zapisom: „…Počeo sam da tonem, u beton, u mrak, tamo ostao ne znam koliko, a onda izašao u baštu sa hiljadama vrsta biljaka. Biljke su se pretvorile u reči koje hodaju i ja sam nekud otišao s njima“.
Zaista je otišao sa svim onim riječima koje je sačuvao za srpski jezik, kojima je udahnuo novo značenje, onim riječima koje su ga hranile i branile, riječima koje su ga sretale i ispraćale, riječima koje su ostale u njegovoj krnjojelskoj biblioteci kraj koje će nastaviti da istražuje „Slučaj Semolj“.
Dugujem mu mnogo.
Raspršio mi je mnoge iluzije: o mom omiljenom piscu, o institucijama, zanimanjima, navikama, razbio glazure… To nije malo za mladog pisca.
One koje je cijenio, istinski je cijenio. Kod onih koje nije cijenio, tražio je gestove vrijedne cijenjenja i poštovanja.
Ovo će vjerovatno biti moj prvi tekst kojim ću razočarati Mira Vuksanovića jer, kao što rekoh, ne umijem da ga napišem. U njemu ima svega, ali nema vještačke inteligencije, koju smo često ogovarali i na koju se ljutio.
Dragi moj Miro, izvini, ali ovaj tekst ne umijem da „sravnam“.
Izvor: Dan
