Piše: Redakcija
Kakve političke implikacije nosi činjenica da se Milojko Spajić sastaje sa svojim ujakom; premda bi bilo primjerenije reći, održava rodbinski odnos sa veoma bliskim članom familije, u jednom nedavnom medijskom nastupu sugerisao je predsjednik države Jakov Milatović.
Iz toga se ne može skoro ništa doznati, izuzev iskazanih spekulacija da je „ujak“ lider iza paravana, te da je pomagao svom sestriću da se „snađe“ u Podgorici, koju, tvrdi se, Spajić nije dobro poznavao, a mogućno da je „sa Demokratama dogovarao novog direktora policije“.
Da li tako šturo predočen „rodbinsko-politički odnos“ ujaka i sestrića može poslužiti kao tema za ozbiljan razgovor, pa još iz pozicije predsjednika države!?
Pitanje ne samo da je retoričko, već zvuči smiješno. Međutim, to što Milatović gradi kampanju za svoj politički pokret, tako što sumnjiči za, ipak, nepoznato „nešto“ svog dojučerašnjeg prvog političkog saborca (nekada bi to imalo značaj denunciranja) otkriva samo još jednu crtu Milatovićevog političkog karaktera. No, ta crta nije bora iskusnog i zrelog političara, već crta o koju se sapliće sam Milatović, koji djeluje pomalo komično, kao što bi, recimo, otužno djelovao mladić koji društvu otkriva mane svoje bivše djevojke.
Ako već prepoznaje Spajića kao svog glavnog političkog konkurenta, mogao je Milatović da postupi džentlmenski, taman andrićevski. Naime, jednom prilikom je Ivo Andrić slušao nekog svog kolegu pisca kako kritikuje neko sopstveno djelo. Čuvši to, Andrić je preporučio kako to ne treba činiti, jer će se uvijek naći neko drugi da to bolje uradi. Mogao je, dakle, i naš predsjednik slično postupiti, ostaviti da Spajića i ujaka neko drugi, i mnogo bolje sumnjiči.
