Piše: Vladimir Đukanović
David Bec je profesor savremenog ratovanja na King’s College London, poznat po istraživanjima o pobunama, informacionom ratu i strateškoj komunikaciji. Njegova najnovija knjiga The Guarded Age (2024) analizira kako se savremeni svet sve više utvrđuje, od fizičkih fortifikacija do digitalnih barijera, kao odgovor na osećaj rastuće nesigurnosti.
Bela Evropa je u dubokoj krizi, kako ekonomskoj tako i političkoj i sve više ljudi šapuće da opasnost dolazi iznutra. Da nije više stvar terorista, stranih agresora, ni ruskih hakera, već društvenog kolapsa. Ulice velikih gradova, od Beograda do Pariza, šalju slike protesta, nezadovoljstva i nasilja. Kad neko pipne „našeg“, onda se vrišti o nacizmu, teroru, represiji „neviđenih“ razmera. Kada mi junački nekog povredimo nasiljem to se transformiše u „neophodno zlo“ protiv trenutnog Hitlera.
Građanski rat po evropskim zemljama više nije paranoidna fantazija desničarskih foruma. On je statistička mogućnost, tvrdi profesor u svojim radovima: osamnaest procenata za pet godina u proseku po zemlji, a šezdeset procenata verovatnoće da se zaraza proširi. I to nije rad koji pokušava da to spreči. Ne. On pokušava da ograniči štetu. Jer, kao što kaže, najbolji slučaj može da znači 23.000 mrtvih godišnje, i to samo u Britaniji. Najgori slučaj? Pa mi sa Balkana bar znamo kako izgleda najgori scenario. Mnogi će njegovu metodu preispitivati, ali jedno je sigurno, profesor Bec pokušava da akademski obradi ono što godinama gledamo u medijima i policijskim statistikama.
Ali najstrašnije u svemu je da nijedna vlada, ni britanska, ni francuska, ni bilo ko u Evropi nema pojma šta da radi. Vojske su trenirane da ratuju protiv nekog drugog, negde drugde. I taj aspekt je ogoljen jer evropske zemlje pomažu Ukrajini oružjem i novcem, ali o direktom ratu sa Rusijom nema govora. Zamislite ovaj scenario početkom prošlog veka. Pa evropske sile bi objavile rat Rusiji za par nedelja i stotine hiljada evropskih boraca bi tutnjilo Ukrajinom. Generali imaju svoje doktrine za uništavanje slabih zemalja bez ozbiljne odbrane, ali za velike sile i unutrašnje pretnje rešenje nemaju. Sada neprijatelji žive u njihovim gradovima, glasaju na izborima i plaćaju porez. I kako to zaustaviti? Kako objasniti vojniku da mu je neprijatelj brat od tetke iz Notingema? Balkan ima odgovor: pa nikako!
Profesor je prepoznao koncept „feralnih gradova“: metropola koje više formalno ne funkcionišu. Nisu još kao Mogadišu, ali već pokazuju zube: paralelne ekonomije, dvostruki standardi policije, privatno obezbeđenje, geta, kvartovi bez prisustva države. Londonski „Blade Runners-i“ koji uništavaju kamere nisu ekstremisti, oni su simptom nemoći britanske kulture da integriše migrante. Pariz već gori, bukvalno, sa dvoje mrtvih u proslavi usrane fudbalske utakmice. Heathrow, centar svetskog saobraćaja, ostaje bez struje. Slike iz „sigurne Evrope“ počinju da liče na uvod u dokumentarac o raspadu.
Iza scene se već pišu novi scenariji. Nema više planova za odbranu od spoljne pretnje: sada se prave planovi za očuvanje muzeja, biblioteka, arhiva, elektrana i akumulacija. Ko misli da je preterano neka pročita kako su Britanci tokom Drugog svetskog rata evakuisali umetnine u rudnike. Ili kako su krunski dragulji čuvani u kutiji za kolače na tajnoj lokaciji. Jer kad počne da gori, prioriteti se menjaju. Lomi se stari društveni sistem a rađa nekad novi, a nekad jednostavno društvo ispari u vihoru promena. Samo pitajte Jugoslovene gde im je država, kultura…ostali samo dugmići.
Ali građanski rat nije samo pucanje, to je suštinski kulturna dekonstrukcija. Uništavanje identiteta. U Španiji su vadili leševe časnih sestara. Sutra će možda razbijati vitraže u Notr Damu ili bacati statuu Linkolna s mosta. Zato se i ratovi simbola, tzv. „kulturološki ratovi“, moraju shvatiti ozbiljno. Nisu to samo tviter svađe. To su uvodne scene građanskog rata. Svako društvo je kolekcija mitova i simbola koji su povezujuća nit zajedničkog života. A danas neretko kod nas i u Evropi gledamo otvorene napade na te simbole koji se neretko svedu na primitivan narativ mi protiv njih. Oni su kao zločinci a mi moralne stene koji smo i istoriju, i filozofiju naučili na mreži X, gde se suštinski okupljaju najglasniji ali i najprimitivniji narativi. I u suštini svi urlaju protiv nekih simbola. Sa manjkom spoznaje da će im deca verovatno biti u rovovima, a mnogi i u grobovima. Tada, dok majka oplakuje sina, svi simboli gube smisao.
Profesor ne govori iz ugla političke ideologije i nije mu cilj da zadrži status quo. On već predviđa da je proces počeo i da je nepovratan. Cilj je da se minimizira šteta. Da se zaštite muzeji, knjige, voda i struja. Da se nađu regije koje će ostati „manje nesigurne“: safe zone light verzije, jer prave „sigurne zone“ neće postojati. Da se misli o tome ko čuva nuklearke kad Westminster padne. Da se napravi, kako autor kaže, nova „kutija za kolače“ za krunske dragulje, samo ovaj put za plutonijum.
Šansa da Balkan prođe neočešan je minimalna. Mnogo je veća šansa da će konflikt pokušati da izvezu iz Zapadne Evrope kao mnogo puta do sad. Ako Pariz eksplodira, eksplodiraće i Brisel. A ako Brisel gori, EU je na aparatima i nekako će balkanci biti okrivljeni kao remetilački faktor. Gledaju nas kao region koji poznaje rat, a oni eto grade mir decenijama. Kao da Evropa nije bila centralni izvor ratova, pogroma i genocida vekovima. Bićemo uvučeni, hteli to ili ne, jer je oko nas armija onih koji idiotski misle da za evropske vrednosti treba žrtvovati neretko i život. A mi ne treba da žrtvujemo ništa ni za koga. Ni dlaku sa glave zarad dekadentnih sistema koji vrednuju marginalne narativa iznad suštinskih ekonomskih i društvenih problema.
Njegov rad je i poziv i upozorenje. Poziv društvenim strukturama da se pripreme ne za odbranu granica, već za odbranu svojih ulica. I upozorenje svima ostalima da iluzija o stabilnosti više ne stoji. Ako postoji „normalcy bias“, kako autor kaže – to je naš poriv da verujemo da će sve biti OK jer su prodali priču da je sve uvek bilo OK. E pa nije. Evropa je gorela mnogo puta, i jedino je istorija pravi svedok. Sistem se ne reformiše i više nije sposoban da drži društvo na okupu.
Ako želiš da znaš gde ideš, pogledaj mapu. Ali ne geografsku – već demografsku, kulturološku i infrastrukturnu. Sve tri pokazuju isto: da su mnogi gradovi izgubili kontakt sa državama, da su narativi nepomirljivi, i da su cevi koje nas greju i poje ranjive. Kao što autor primećuje, civilizacija nikada nije bila trajnija od svojih snabdevanja hranom, vodom i energijom. Grad je stvoren kako bi centralizovao moć i stvorio klasu zavisnika koji glasaju. I koji su spremni na velika razaranja ako se narativ naruši.
U mom prvom romanu Blistanje, postoji deo gde nestaje struja. Možete samo da zamislite kako društvo reaguje posle jednog dana, jedne nedelje i dalje. Ako ne možete, pročitajte knjigu.
Nisu svi gradovi isti. Neki će pasti brže. Neki će se braniti duže. Oni koji prežive prvi talas – biće mesta okupljanja. Ali i mete. Zato autor predlaže da se već sada identifikuju regije koje mogu da funkcionišu kao jezgra buduće obnovljene civilizacije. Da imaju aerodrom, pristup vodi, struji, i što je najvažnije, ljude spremne da održe red.
Nije sve izgubljeno, tvrdi profesor. Ali da bi nešto bilo spaseno, mora se već sada prepoznati. Moraju se mapirati muzeji, spiskovi umetnina, arhivi, digitalni zapisi. Moraju se praviti bunkeri, ne za rakete, već za informacije. Jer istorija se ne sme resetovati zajedno sa sistemom napajanja. I najvažnije, mora se pričati. Na nasilje odgovarati zakonom i društvenom osudom, a ne navijanjem za „naše“. Bunite se kao Gandi, a ne kao Lenjin. Jer jedna borba vodi u bolje društvo, a druga neminovno ka nihilističkoj diktaturi.
Možda ćemo mi sa Balkana bolje protumačiti radove profesora Beca jer nam je pamćenje još sveže od raspada bivše domovine. Raspad dolazi iznenada, rapidno i sa malo obzira za ljudski život i društvene norme. Danas se mnogi u akademskom svetu i javnom životu busaju kako su eto predvideli raspad Jugoslavije. Samo su eto zaboravili da objave radove pre devedesetih. A profesor Bec sada upozorava da je trend u Evropi alarmantan. Zato zaslužuje da pročitate njegovu knjigu.
Izvor: Fejsbučenje
