Pogledajte ovaj vatromet zajedništva (00.00 —1.25):
Piše: Oliver Janković
Ne znam da li je ovome uzrok Hadrijanov zid koji je u pradavna vremena odvojio ove simpatične sjevernjake od „ostatka svijeta“, ili su u pitanju neke genetske i ambijentalne posebnosti koje su pored Lesija i Nesija u svijetu drugih živih bića, oblikovale ovakvu posebnost ljudi u Škotskoj, ali ovo je praznik za dušu i oči.
Igre škotskih fudbalera su oduvjek bile originalne svojom taktikom „Hrabro srce“, više nego nekim naročitim umijećem. To je „srce“ učinilo da Škotska svojevremeno bude učesnik svih mundijala od 1974. do 1990. (pet uzastopnih u mnogo manjem „protoku“ učesnika nego danas) kao i tri Evropska prvenstva 1992, 1996. i ovog posljednjeg koji se naknadno igralo 2021. Simpatični i borbeni Škoti nikad nijesu prošli grupnu fazu niti jednog od tih završnica, ali (pogledajte Vikipediju) uvjek im je nedostajao bukvalno jedan gol, neka bolja gol-razlika…
I tako bi to ostalo u istorijskim čitankama i muzejima fudbala da se ove godine nijesu pojavili „neki novi“ škotski fudbaleri koji u kvalifikacionoj grupi sa Španijom, Halandovom, Norveškom, Gruzijom i Kiprom imaju pet pobjeda iz pet utakmica uz gol razliku 17:1! Jedini gol dao im je Haland iz penala u Oslu.
Ali, na stranu rezultati. Oni dolaze i prolaze. Skrećem pažnju na ovaj tim, ovu publiku, ovu zemlju zbog njihovog otvorenog takmičarskog stava u kom je bukvalno „sve moguće“. I izgubiti i pobjediti, ali uvjek do kraja, do podljednjeg daha, za svoju zemlju, u ovim prelijepim aristokratskim dresovima i amblemima koji, kao da su došli iz kakve bajke pravo u realnost 21. vijeka.
