Piše: Vuk Bačanović
Čovjek je, prema Knjizi postanja, stvoren po slici Božijoj (Post 1,27). Dok ga mesopotamski mitovi, poput Enume Eliš i Atrahasisa, proizvode od krvi ubijenog božanstva kao radnu snagu bogova, biblijska istoriosofija svakom čovjeku pripisuje dostojanstvo Božije ikone, a istoriju razumije kao dramu slobode, grijeha i spasenja.
Balkanski zilotski i vehabijski propovjednici obrću tu formulu: Boga oblikuju prema modelu sujetnog plemenskog poglavice kojem je razlikovanje krivca od nedužnog suviše složen administrativni posao, pa granatira cijelo selo. Takvo božanstvo nadzire post, odjeću i komentare, a odstupanje kažnjava kolektivnim „popravnim mjerama“: svjetskim ratovima, ustaškim metkom, četničkom kamom ili masovnom grobnicama.
U tom inspektoratu Vladimir Dimitrijević, čačanski profesor i pravoslavno-nacionalistički publicista, i Zijad Ljakić, bosanskohercegovački selefijski propovjednik, sjede u različitim kancelarijama, ali postupaju prema istom pravilniku.
Dimitrijević najprije formalno izlazi iz predmeta: „Da ne govorim ja, nego Blažena Stojna Devička.“ Stojna je monahinja Efimija, podvižnica manastira Deviča iz 19. vijeka. Postupak služi pribavljanju metafizičkog punomoćja: tumač prizove svetu osobu, a zatim uz njeno upozorenje zbog psovanja Boga i neodlaska u crkvu dopiše vlastitu dijagnozu: „Kao kazna za tadašnje grehe narodne, došao je Prvi svetski rat, u kome je preko milion Srba izgubilo život.“ Dakle, neki ljudi nisu postili pa je nekoliko stotina hiljada ljudi presuđeno na smrt.
Za Drugi svjetski rat formula se proširuje: „Ova propast je posledica narodnih grehova pre Drugog svetskog rata, za vreme istog, ali i potonjih, sve do sada.“ Dimitrijević se sada poziva na Mariju Bogovernu, navodnu mladu vidovnjakinju sa Dinare, čiju je priču Dimitrije Ljotić, vođa profašističkog Zbora i saradnik nacističkog okupacionog poretka, zapisao prema navodnom kazivanju Momčila Đujića, pravoslavnog sveštenika i četničkog komandanta. Zaključak glasi: „Srbi taj zadatak nisu primili, i pohulili su na Gospoda, zato su tako užasno postradali u Drugom svetskom ratu.“ Ustaša tako nemezis, ali istovremeno i službenik metafizičke poreske uprave kojim Bog Srbima naplaćuje dug iz hrišćanske vrline. Ljakić do istog rezultata stiže kraćim putem.
Negativne komentare Bošnjaka o drugom selefijskom propovjedniku Elvedinu Peziću povodom njegovo hapšenja na Kosovu proglašava „prokletstvom ovog naroda“, a zatim određuje odgovarajuću disciplinsku mjeru: „Haman da je za ovu kategoriju među Bošnjacima pravi i odgovarajući lijek upravo to da ih Allah s vremena na vrijeme kažnjava sa četničkom kamom i ustaškim metkom, jer bolje nisu ni zaslužili.“
Dok Dimitrijević već izvršene pokolje tumači kao kaznu za grijehe vrlo teško utvrdive kategorije „narod“, Ljakić buduće pokolje preporučuje kao terapiju: „Izgleda da je prošlo dovoljno dugo od Srebrenice i da im nedostaje četnički ražanj.“ Potom priziva silovanje „kćerki, majki i žena“ i zaključuje: „Nedostaju im novi Karadžići i Mladići.“ Njegova primjedba da se više ne zna jesu li oko njega „vlasi ili muslimani, jer izgledaju isto“ otkriva društvenu funkciju čitave propovijedi: nije dovoljno vjerovati, nego se pripadnost mora pokazivati odjećom, ponašanjem i vidljivom udaljenošću od susjeda. Bog tako postaje natprirodni policajac zadužen za održavanje etničkih i obrednih granica koje određuje cijeli spektar zlih i psihički poremećenih osoba.
Obojica se pozivaju na svete tekstove i Božiji sud. Biblija i Kur’an doista govore o kažnjavanju nasilnih i grešnih zajednica, ali u svetom tekstu Bog objavljuje šta čini i zašto; kod Dimitrijevića i Ljakića to u Božije ime objavljuju Dimitrijević i Ljakić. Tako se vjera pretvara u tehniku društvene kontrole, a propovjednik iz tumača uzdiže u pomoćno božanstvo osvete, ovlašteno da tuđe masovne grobnice proglasi korisnom pedagoškom ustanovom.
Ni same svete tradicije ne podržavaju tako prostu računicu. Knjiga o Jovu razara pretpostavku da stradanje dokazuje krivicu; Jezekilj odbacuje da sin snosi bezakonje oca; Kuran ponavlja da nijedan grješnik neće nositi breme drugoga, a Avram pita hoće li pravednik biti pogubljen zajedno sa zlikovcem, a Gospod odgovara da će Sodomu i Gomoru poštedjeti ako se u njima nađe i jedan jedini pravednik. Naši tumači prelaze preko tih upozorenja i odmah sastavljaju obrazloženje kolektivne presude.
Umjesto nagađanja o nebeskim namjerama, korisnije je postaviti prizemnija pitanja: kakav praktičan posao takva propovijed obavlja, čiju vlast uvećava i koje zemaljske uzroke nesreće prikriva. Odgovor nije naročito tajanstven. Propovijed o kolektivnoj kazni proizvodi poslušnost uz minimalne troškove. Dovoljno je zaprijetiti da će zbog izbjegavanja posta, pogrešne odjeće ili komentara na društvenim mrežama koji ne uvažava autoritet određenog emotivnog zlostavljača i manipulatora čitavom narodu biti poslan novi rat. Članovi zajednice potom nadziru jedni druge, porodica postaje ispostava moralne policije, a represivni aparat radi u glavama podanika potpuno besplatno i bez nadzora.
Takva propovijed tumaču ujedno obezbjeđuje monopol nad nesrećom. Ako samo on zna koji je grijeh izazvao prethodni rat, samo on zna i kojim se ponašanjem naredni može izbjeći. Ako zajednica strada, nije ga poslušala; ako ga posluša pa ipak strada, poslušnost nije bila dovoljno iskrena. Tvrdnja se ne može opovrgnuti nijednim mogućim ishodom. Sistem je zatvoren, narod je uvijek kriv, a „prorok“ ostaje jedina osoba kojoj se katastrofa nikada ne upisuje u neuspjeh.
Vuk Bačanović: Dvije radionice starih zabluda protiv nove srpske politike
Takva propovijed ne proizvodi samo poslušnost nego održava granicu između „pravih“ pripadnika zajednice i „sumnjivih elemenata“. Ratna trauma pretvara se u nastavno sredstvo za identitetsku dresuru: neprijatelj, navodno, neće ponovo napasti zbog teritorije, imovine i političke moći, nego zbog komšinice koja je nosila bikini na plaži ili mladića koji nije dovoljno redovno išao na liturgiju. Spoljašnji zločinac tako dobija unutrašnjeg saučesnika u svakom neposlušnom članu zajednice, pa se odgovornost za budući pokolj blagovremeno raspoređuje na njegove buduće žrtve.
Pogled se istovremeno odvraća od materijalnih uzroka nasilja. Prije „narodnog grijeha“ trebalo bi ispitati koliko koja velika sila ulaže u određeni rat kao biznis poduhvat, propagandne centrale i lance komandovanja; pitati ko je želio teritoriju, ko je i zašto dijelio puške, ko je i zbog čega sastavljao spiskove za odstrel i zašto su se na njima našli baš oni koji su na njima našli i tome slično.
Kada se i svetost krave i nečistoća svinje mogu razumjeti u kontekstu sasvim zemaljskih pašnjaka, žitnica i troškova uzgoja, nema razloga da balkanski nož ostane jedini predmet bez zemaljskog porijekla: niko ga nije proizveo, platio, naoštrio niti stavio u ruku ubici. Nebeska pošta samo ga je uredno adresirala na narod koji nije dovoljno postio ili slušao propovijedi Elvedna Pezića.
Takvo objašnjenje svaku pokvarenu političku elitu oslobađa odgovornosti, propovjedniku daje monopol nad smislom, a počiniocu monstruoznosti dodjeljuje kosmičku funkciju. Jedino žrtva izlazi iz postupka i mrtva i kriva. Pripadnik paravojnih formacija Milana Lukića tako postaje honorarni saradnik nebeskog školskog odbora, ustaša sanitetski tehničar proviđenja, logor popravni zavod za preodgoj, silovanje specifična vaspitna procedura, a masovna grobnica uredno ovjeren školski dnevnik o održanim časovima etike i morala.
Kamera Brajana Oldisa, britanskog pisca naučne fantastike koji je u trilogiji Helikonija civilizaciju udaljene planete posmatrao iz perspektive planetarnih i geoloških ciklusa, pokazala bi kratkovjeke primate kako na sitnoj planeti jedni drugima otimaju oranice, kolju susjede i svemu tome pripisuju najuzvišeniji kosmički smisao. Lokalni teolog, živ koliko jedan treptaj geološkog vremena, stajao bi nad humkom uvjeren da zna zašto je Tvorac galaksija želio da upravo ti ljudi budu zaklani upravo tim nožem.
Preostaje pitanje koje je nepristojno samo zato što je jednostavno: mogu li pobijeni ljudi biti nevini, a njihove ubice naprosto zločinci, bez višeg naloga i pedagoške misije? Ako mogu, stradanje nije dokaz kolektivne pokvarenosti, a kama nije Božije odgojno sredstvo.
Vuk Bačanović: Kad je Zelenski diplomatija, a Grigorije izdaja
Ozbiljna vjera može govoriti o grijehu, pokajanju i tajni stradanja, a da pritom ne umišlja kako posjeduje Božiji operativni plan. Pred žrtvom je, ukoliko vjerujemo u pravednog Tvorca najpoštenije reći: ne znam zašto je Bog ovo dopustio, ali znam da ti to nisi zaslužio i da je ubica jedini kriv.
Dimitrijević i Ljakić biraju administrativno jednostavniji put. Poznaju Božije namjere, završne račune istorije i nebeski kazneni pravilnik. Kao samopostavljeni činovnici proviđenja razvrstavaju mrtve prema grijesima koje su sami popisali. Ne uspijevaju da razumiju samo ono što je u hrišćanstvu starije od svih provincijalnih istoriosofija:
Krv nevinoga nije Božija pouka ispisana koljačkom kamom; ona je Aveljev vapaj sa zemlje, koji pred Bogom ne optužuje žrtvu nego ruku koja ju je prolila.
