Piše: Oliver Janković
Upravo završeno EP u atletici, koje se održalo u engleskom Birmingemu, donijelo je dvije bronzane medalje na prostor Srbije i Crne Gore. Po jednu za svaku od njih. Već smo pisali o trećem mjestu Marije Vuković preko ljestvice skoka u vis, a isti uspjeh ostvarila je bacačica koplja iz Srbije Adrijana Vilagoš. Za mogućnosti ovdašnje atletike, ovo se može smatrati relativnim uspjehom. Ako se tome doda da obje ove sportistkinje, već imaju evropske medalje sa prethodnih takmičenja (Marija jedno srebro, Vilagoš dvije bronze) onda je njihov uspjeh utoliko veći.
Međutim, ne možemo a da ne ukažemo na svojevrsni paradoks srpske atletike koji se pokazao na ovom takmičenju, a koji podjednako, ne jedan način obeshrabruje, a na drugi način hrabri. Pored Adrijane Vilagoš, Srbija je imala još četiri finala na ovom takmičenju, što je podatak za respekt. Od njih je samo Armin Sinančević u bacanju kugle djelovao daleko od postolja, kako na osnovu njegovih rezultata ove sezone, tako i na osnovu bacanja u kvalifikacijama. Jednostavno, on već duže vrijeme nema daljinu za medalju, pa je posljednje, osmo mjesto u finalu, rezultat koji nikoga nije iznenadio. Njegov lični rekord, a ujedno i rekord Srbije donio bi mu ovog ljeta evropsko srebro, ali je, za sada, Armin daleko od tih dometa.
Ono zbog čega prevashodno pišemo ovaj osvrt, jesu rezultati preostalih troje finalista sa grbom Srbije, na Evropskom prvenstvu u Birmingemu. Ivana Španović je dan prije finala, iz prvog pokušaja preskočila 14, 21, koji centimetar više od norme. Sjutradan, nije mogla preko 14, 06 i tako je ostala ”zakucana” za osmo mjesto. A da je kojim slučajem preskočila svoj ovogodišnji skok iz dvorane 14. 41, imala bi evropsku bronzu. Još drastičniji slučaj je mladog Luke Boškovića, koji je u kvalifikacijama preskočio 8,33 (drugi skok u istoriji srpskih skakača ikada). Taj rezultat bi mu sjutradan, u finalu donio barem srebrnu medalju, ali Luka tada nije mogao preko 8, 10. Konačno, ono što nas najviše boli jeste ”već viđena” medalja Angeline Topić. Djevojka koja je ove godine preskočila 2 metra (!!!), i koja je u kvalifikacijama lagano letjela preko 1,91, doživjela je ”raspad” u finalu. Iz tri puta nije mogla da se vine preko 1,88.
Šta nas obeshrabruje? Pa to što se ovo već ponavlja, po ko zna koji put. Ivani se slično desilo u Tokiju 2021 na OI, a Angelina je imala peh na OI u Parizu 2024, sličan ovom u Birmingemu (povreda, hladnoća, crv nesigurnosti…).
Šta nas ohrabruje? Pa to da je ovo fenomen sa kojim se vrijedi boriti. Pomenuta Adrijana Vilagoš je imala obrnuti put: mučenje u kvalifikacijama i hitac za medalju u finalu. Znači, mogući su i drugi scenariji. I Luka i Angelina su dovoljno mladi da je pred njima sijaset šansi da nauče kako podesiti svoj takmičarski ”pik” za samo finale. Oni te visine i daljine ”imaju” i to je više nego očigledno. Čak je i Ivana Španović dovoljno ”mlada” u svojoj novoj disciplini. Barem toliko da ima vremena da održi i usmjeri svoju ovosezonsku daljinu u troskoku ka olimpijskom zaletištu u Los Anđelesu. A tamo sa 14 i po metara može i te kako biti konkurentna za medalju. Drugim riječima, kada je u pitanju srpska atletika i tekući olimpijski ciklus mi pišemo jednu evropsku medalju, a pamtimo bar još tri.
