Priredio: Vladimir Sudar
Poslednju knjigu Vladimira Pištala „Luke“ brojni su čitaoci nezvanično proglasili najboljom srpskom putopisnom knjigom 21. veka. Zvanično, „Luke“ su dobile nagradu „Ljubomir P. Nenadović“ za najbolju putopisnu knjigu objavljenu na srpskom jeziku, a Vladimir Pištalo nadimak „hadžija nestvarnih uspomena“. Pištalov roman „Tesla, portret među maskama“ dobio je 2008. godine NIN-ovu nagradu i u jednom izboru proglašen je za najbolji roman na srpskom u 21. veku.
Da vam je neko, pre 45 godina kad ste objavili prvu knjigu, rekao da ćete u 21. veku biti autor zvanično najboljeg srpskog romana i nezvanično najbolje knjige putopisa, kako biste reagovali?
Bilo bi mi drago, jer je pisanje jedno neizvesno putovanje, a čovek kad se otisne u pisanje ne zna kako će to izgledati. A istovremeno je pun nade, jer se inače ne bi uopšte upuštao u to. Ja strašno volim kako je o tome govorio Čarli Simić. Kad je bio klinac i pesnik u Čikagu, rekao je: „Znaš, sve je to izgledalo bez neke stvarne perspektive.“ Ali imao je nadu i završio je kao američki akademik i bio je nezvanično i kandidat za Nobelovu nagradu. Imao je zanimljivu karijeru, koju ja, inače, vidim kao metaforu za pisca. Kaže: „Kad počneš da pišeš, prvo ti kažu da si kreten, pa ti onda kažu da si veoma talentovan mlad čovek, pa ti kažu da si kreten. Pa ti kažu da si jedan od boljih pisaca svoje generacije, pa ti kažu da si kreten. Pa ti kažu da si živi klasik, pa ti kažu da si kreten. Pa ti kažu da si ti ponos te književnosti.“ Čarli se, naravno, tu malo šalio, ali ta međuigra između svetla i tame, ja mislim da je deo biografije pisca. Čoveka koji piše često pitaju da li bi i na pustom ostrvu pisao. Pisao bi na pustom ostrvu jer je glavni razlog što čovek piše da bi izrazio svoj odnos prema svetu, koji je takav kakav jeste i formiran je onim što se samo njemu desilo. A to znači da ne pišeš zbog odobravanja. Navodno je Lenon govorio da je važna sama autentičnost, a Makartni da je važno i odobravanje. To je pomalo kao „kokoška ili jaje“. Čovek piše da bi izrazio sebe na autentičan način, sa nadom da to može naići i na odobravanje.
Zanimljivo je da ste „Lukama“ vratili u žižu javnosti putopis, žanr za koji se mislilo da je nestao. Pošto su „Luke“ nastajale 40 godina, kad ste osetili da je došao taj trenutak da se knjiga objavi?
Pisao sam druge stvari, ali sam beležio gde god da sam išao. Ima još tih beleški koje nisu uključene, i od pre završetka knjige, i posle. Vrlo ozbiljno sam to radio. Deo putopisa sam objavljivao svih ovih godina radeći druge stvari. Odlučio sam da im se vratim posle operacije srca i treći dan po izlasku iz bolnice počeo sam da pišem. Prvo sam pola knjige dopisao. Putopise koji su izlazili u novinama ponovo sam uzeo, obradio i proširio. I rad na jednom tom putopisu trajao je jedno mesec dana. To nisu skice, to je rađeno kao priča. Uvek sam voleo putovanja, zaista su me radovala. Osećao sam da sam živ kad putujem i putovanja su sećanje na taj povišeni osećaj života.
Šta vama predstavlja putopis?
Uvek sam putopis smatrao ozbiljnim žanrom i ako pogledamo samo srpsku književnost, to je i dalje ozbiljan žanr. Na primer, divni su Andrićevi putopisi. Nikad ne bih otišao u Sintru da Andrić nije napisao „Bajron u Sintri“ i „Portugal zelena zemlja“. Kad pogledate kako Crnjanski piše, to je jedna vrsta putopisa. „Kod Hiperborejaca“ možete smatrati političkim romanom, autobiografijom, ali ta autobiografija ima mnogo elemenata putopisa. I on je stalno imao utisak da je još negde osim tamo gde je, što je jedan pesnički osećaj. On sedi kod Bebingtona u Rimu, čuje šaptanje zelenog leda u Skandinaviji i istovremeno reči na španskom: „život je san“. Isidora je pisala veoma dobro o Skandinaviji. Sad kad čovek pogleda „Pisma iz Norveške“, to je duhovito, nepretenciozno, dobro. Primetila je, na primer, muzikalnost Skandinavaca. Ona kaže: tamo većina peva kao kod nas manjina. To je primećeno u prolazu, ali je vrlo interesantno. Pisma iz Nemačke i Italije Ljubomira Nenadovića su zaista jedna kultivisana, zanimljiva i šaljiva proza. A da ne govorimo o Rastku. Ili o Dučiću, koji kaže: „Ko nije video Egipat, ima jedno čulo manje.“
Vladimir Pištalo: Demokratija (ni)je upravljanje cirkusom iz kaveza za majmune
Ali kakve su šanse da opstane putopis u vreme kad virtuelno možemo putovati svetom iz svoje sobe?
Osećate kožom. Ne može virtuelno iskustvo opisati promenu u ljudima koji putuju jer se ljudi menjaju putujući. Crnjanski je rekao da ne može zamisliti čoveka koji je isti nakon što je video Veneciju. Narodna poslovica kaže da je potrebno mnogo putovanja da sirov čovek sazre. Kroz putopise našu kulturu vidimo u drugom svetlu, ne kao jednu samodovoljnu i samozainteresovanu. Ona se prirodno ogleda u drugim. Što je najnormalnije. Neke priče o Nasradinu koje se pričaju u Bosni, pričaju se i u Avganistanu. Jednostavno, priče putuju. Ta razmena svih iskustava je najprirodnija i ona može u izvesnom smislu da čini kulturu – kulturom. Mi imamo zaista dugu i zanimljivu tradiciju pisanja putopisa, kojoj sam se ja pridružio. Ne zato što sam želeo da budem deo tradicije, nego zato što me putovanje oživljavalo.
Jedna od ocena „Luka“ je da su najbolji srpski putopisi uz Isidorina „Pisma iz Norveške“ i „Afriku“ Rastka Petrovića. Kako se osećate kad dobijete takve komplimente?
Uvek govorim ono što govore američki prodavci droge: „Ne opijaj se onim što prodaješ.“ Ja u stvari imam tendenciju da zaboravim pohvale. Da se čovek ne bi zanosio. Jer je to jedna tužna situacija kad se čovek zanese samim sobom ili svojim uspesima i ne doprinosi onome što je glavno, a to je stvaranje.
Zanimljive su vaše asocijacije sa raznih delova planete na naše podneblje, poput Helsinkija kao zimskog Sarajeva ili neke afričke pustinje koja podseća na Hercegovinu.
Krenite od Mostara prema Trebinju, pa mi recite na šta vas podseća taj krajolik. Jednom sam putovao sa jednim tipom koji kaže nikoga nema, na sto kilometara petoro ljudi. I pita znaš li koliko je ljudi poginulo u ratu za ovo da posle niko ne bi živeo tamo. Ali moj odnos prema Hercegovini je dobar. Upravo sada pišem roman o Mostaru. A Helsinki najviše podseća na zimsko Sarajevo, makar mene. Svako asocira s onim što poznaje. Podsećao me je i Istanbul na Sarajevo, ali ne ono što je očigledno, nego neki prozor i u njemu neka tri mala bleda lica. Ali u Helsinkiju je to mnogo očiglednije. U Sarajevu smo živeli u Jadranskoj ulici i gledali smo onaj vazduh boje krompira i u tri sata po podne su gorela električna svetla. A u Helsinkiju je isto to, pa još više. Taj sjaj u vazduhu, vazduh boje kao kod ogledala s kog je ispalo srebro, pa kad izađeš u deset ujutru ne znaš da li se razdanilo. Ali postoji neka posredna svetlost koja je drugačija, kao noćno svetlo. A nije noćno, nego je dnevno. A sve to skupa je dosta uzbudljivo, nije samo „ružno“ ili „mračno“. Imao sam utisak da su finski umetnici fascinirani svetlom i kupačima.
Kako se u „Lukama“ pojavila obnova sumatraizma Crnjanskog?
Nije to nikad ni prestajalo. Taj osećaj svepovezanosti da su stvari, ljudi i mesta povezani Crnjanski je veoma snažno osećao. U stvari on je kad se vratio iz Prvog svetskog rata imao osećaj da su sve veze prekinute. Da ono što je blisko više nije blisko. I paradoksalno, onda kao da je daleko postalo blisko. I gledao je neke vojnike Senegalce s kojima je dolazio, pa mu se pojavio neki drug koji je bio negde u Rusiji, koji mu je govorio o Uralu na kom je bio. Sve se to nekako pomešalo u tom vozu u kome se on vraćao kući i onda je osetio neku vrstu nove utehe za izgubljenu familijarnost sveta, za tu toplinu starog sveta. Prvi svetski rat je bio najveći šok zapadnom čoveku u novijoj, možda i u čitavoj istoriji, zato što je postajala ideja progresa, da se stvari popravljaju. Neki su verovali čak i da je rat stvar prošlosti i odjednom su došli ti mitraljezi, avioni, tenkovi, otrovni gasovi. A on se vraća kući i pita se na šta se vraća. I onda ima taj utisak da je otišao onaj svet koji je znao, ali da postoji duboko sveprisustvo, sveprožimanje. Kad je gledao te plave i zelene sante na severu, on je imao utisak da je to, kako da kažem, pismo upućeno na njegovu adresu. I u svetu su mnoge stvari nama nepoznate, a u stvari su pisma upućena na našu adresu. Ali čovek treba da otvori vrata da bi ih primio.
Putopis o Beogradu ispričali ste kroz priču o splavu na kome sviraju Cigani, koji su u stvari Vlasi. Otkud ideja da priču o kosmopolitskom Beogradu ispričate iz „kafanskog mraka“?
Nije to nešto što je smišljeno, nego je jedan stvarni događaj. Tada sam bio u Americi, a kad se čovek vrati, prvo vidi stvari koje su drugačije od sredine iz koje je došao. Tad su jako mnogo prikazivali sabor u Guči, vreme je bilo kao sada, a ja inače nisam čovek koji je išao po splavovima nego sam jednostavno opisao to veče onakvo kakvo je bilo. Po nekoj snazi osećanja ili slikovitosti, to nije bilo tako daleko od atmosfere u Riju, u kojem sam bio. A kada sam već govorio o karnevalu, onda sam to povezao i sa onim što sam doživeo tada u Beogradu.
Kako onda objašnjavate to da je jedan deo naše javnosti alergičan na Guču, a da se divi njenim inostranim pandanima?
Možda je najlepši deo putovanja ono shvatanje kožom, shvatanje samim prisustvom, a tako uče deca. Deca najviše nauče od onoga što im se ne kaže, jednostavno – osmozom. Ideš ulicom i odjednom ti neke stvari postanu jasne zato što si im bio izložen. I onda me shvatanje o ljudima, što sam nazvao nekom amaterskom antropologijom, vratilo na Kloda Levija Strosa, koji je rekao: „Ja sam izuzetno netolerantan prema francuskoj kulturi, ali sam potpuno tolerantan prema svim ostalim kulturama.“ I pošto je bio jako pametan čovek, bilo mu jasno da tu nešto nije sasvim u redu. Da je to kao neka usvojena porodica. Imao sam prijatelja istoričara iz Rija i od njega sam dosta naučio o brazilskoj kulturi. U Brazilu su postojali filmovi koji su, uslovno rečeno, „eksploatisali egzotiku“, naročito sirotinju, i onda su se mnogi brazilski intelektualci bunili protiv toga. Otprilike, kao protiv Kusturičinih filmova o Ciganima, veoma slični su argumenti bili. Samo hoću da kažem da su ljudi sličniji međusobno nego što misle da jesu i malo je stvari koje su zaista unikatno prisutne samo na jednom mestu. Mislim da sva društva imaju sve tendencije, samo što se u određenim momentima neke više izraze, a neke manje.
Koliko čovek treba da proputuje i vidi da bi se suočio sa tim da sve to što nam smeta nije samo naša priča?
To je jedna od najkorisnijih stvari na putovanju, ali to opet zavisi od toga da li to želiš. To je ona stara izreka – da su umovi kao padobrani i da funkcionišu samo kad su otvoreni. Ako se čovek otvori, to je otvaranje očiju, a ako stvarno otvoriš oči i povežeš se s tim, dobićeš jednu veliku nagradu. Bertrand Rasel je govorio, u svojoj knjižici „Osvajanje sreće“, koju bih preporučio svakomu mladomu čoveku, da se ne može dokazati da su jagode ni dobre ni loše. Ali onaj koji voli jagode ima jedno zadovoljstvo više u svetu. A onaj koji otvori oči za svet, dobiće mnogo zauzvrat.
Izvor: NIN
