Piše: Savo Lazarević
Poseta Vladimira Zelenskog Beogradu ne bi sama po sebi morala biti ni istorijska ni naročito sporna. Države razgovaraju i s onima s kojima se ne slažu. Problem nastaje kada se ova poseta stavi u kontekst onoga što je samo dan ranije javno saopštio čovek koji je u kritičnim godinama rata bio američki ambasador u Srbiji.
Kristofer Hil je u intervjuu nemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitung, objavljenom uoči Zelenskove posete Beogradu, opisao nešto mnogo konkretnije od diplomatskog približavanja Srbije Ukrajini. Prema njegovom svedočenju, na početku njegovog mandata u Beogradu ukrajinski ambasador došao je s popisom vojnih sredstava koja su Ukrajini bila hitno potrebna na ratištu. Američka ambasada je zatim proverila može li srpska vojna industrija da odgovori tim potrebama. Mogla je.
A onda sledi rečenica koja čitavoj priči daje drugo značenje: “Sjedinjene Države su potom počele da podržavaju kupovinu značajnih količina srpske municije za koju smo znali da je Ukrajini očajnički potrebna.“
Hil je naveo i da je municija išla preko posrednika, pre svega Poljske i Češke. Njegovo svedočenje preneto je 7. avgusta 2026, neposredno pred dolazak Zelenskog u Beograd. (Vreme)
Time pitanje više nije samo da li je Srbija formalno prodavala municiju Ukrajini. Formulacija „nismo prodali nijedan metak direktno Ukrajini“ može biti formalno tačna, a da politička suština bude sasvim drugačija. Ako su potrebe ukrajinske vojske identifikovane, ako je provereno može li ih srpska industrija zadovoljiti, ako su Sjedinjene Države potom pomagale kupovinu upravo te municije i ako je ona preko posrednika završavala tamo gde je od početka bila potrebna — onda posrednik ne menja suštinu posla. On menja samo put robe.
To nije prvi signal. Financial Times je još 22. juna 2024. objavio procenu da je srpska municija koja je preko trećih zemalja stigla u Ukrajinu dostigla vrednost od oko 800 miliona evra. Aleksandar Vučić tada tu procenu nije suštinski osporio, već je rekao da je cifra „uopšteno govoreći tačna“, uz obrazloženje da Srbija prodaje municiju legalnim kupcima i da nije njen posao šta oni s njom kasnije čine. (ft.com)
Godinu kasnije Moskva je prestala da govori u aluzijama. Ruska Spoljna obaveštajna služba — SVR — u maju 2025. optužila je srpske proizvođače da municija preko posrednika iz NATO država, među kojima su navedene Češka, Poljska i Bugarska, stiže ukrajinskoj vojsci. Optužba je bila toliko ozbiljna da je Vučić saopštio da je o njoj razgovarao s Vladimirom Putinom i da će biti obrazovana zajednička radna grupa koja treba da utvrdi činjenice. (Reuters)
Vuk Bačanović: Kad je Zelenski diplomatija, a Grigorije izdaja
Tu dolazimo do neobične podudarnosti koju je teško prevideti. Moskva je 2025. tvrdila da srpska municija preko posrednika stiže Ukrajini. Hil 2026. opisuje američko učešće u nabavci srpske municije za potrebe Ukrajine i kao posrednike pominje upravo Poljsku i Češku.
To samo po sebi ne dokazuje svaku pojedinost ruskih obaveštajnih tvrdnji. Ali posle Hilovog svedočenja više nije ozbiljno celu stvar odbacivati jednostavnom rečenicom da „Srbija nije prodavala oružje Ukrajini“. Pravo pitanje nikada nije bilo samo ko je stajao u rubrici kupac. Pravo pitanje bilo je: ko je znao krajnje odredište i stvarnu svrhu isporuka? U tom svetlu i Zelenskova poseta Beogradu 8. avgusta 2026. dobija drukčiju težinu. Posle razgovora Vučić je rekao da će Srbija učiniti sve što može da pomogne Ukrajini na njenom „evropskom putu“, ponovo podržao teritorijalni integritet Ukrajine, dok je istovremeno naglasio da tokom susreta nije bilo razgovora o vojnoj saradnji. (Reuters)
I tu je suština problema.
Nije sporno pravo Srbije da menja spoljnu politiku. Nije sporno ni njeno pravo da se približi Ukrajini, Evropskoj uniji ili Sjedinjenim Državama. Država ima pravo da izabere svoju stranu i za taj izbor snosi političke posledice.
Sporno je nešto drugo: ne može se istovremeno voditi jedna politika, a javnosti opisivati druga. Ne može Moskva godinama biti uveravana da Srbija ne naoružava Ukrajinu, domaćoj javnosti govoriti o vojnoj neutralnosti i tradicionalnom prijateljstvu s Rusijom, a potom bivši američki ambasador objasni da je američka ambasada proveravala šta srpska industrija može da proizvede prema ukrajinskim potrebama i da su SAD pomagale kupovinu tih količina municije.
Posle takvog svedočenja više nije dovoljna igra predlozima i prilozima: nismo prodavali Ukrajini, nego drugima; nismo isporučivali direktno, nego je roba otišla posredno.
Državna politika nije gramatička vežba. Ako je Hilovo svedočenje tačno, onda je suština mnogo jednostavnija: Ukrajini je bila potrebna municija; njene potrebe su bile poznate američkoj strani; provereno je šta Srbija može da obezbedi; američka strana je pomogla nabavku, a srpska municija stizala je preko trećih država.
U tom slučaju Zelenski 8. avgusta nije došao u Beograd tek da otvori novo poglavlje odnosa dve države. Došao je u državu čija je vojna industrija, prema svedočenju bivšeg američkog ambasadora, već godinama materijalno učestvovala u održavanju ukrajinskih ratnih potreba.
Zato posle Beograda i Zelenskog ostaje pitanje koje je važnije od same posete: Nije više pitanje kuda je išla srpska municija. Sve je teže tvrditi da se to nije znalo. Pitanje je — zašto se građanima Srbije godinama govorilo kao da se ne zna?
