Piše: Jasna Ivanović
– Čitajući neku knjigu o istoriji gusarenja naišla sam na rečenicu: ,,Ovo je spomenuto u velikom hrišćanskom romanu Danijela Defoa Robinzon Kruso.“ Bila sam šokirana. Kako hrišćanski? Pa to je obična dječja knjiga u kojoj se govori o doživljajima nekoga ko je preživio na pustom ostrvu. Tako sam počela da istražujem i otkrila da je Robinzon Kruso zaista veliki hrišćanski roman ali da je za djecu u SSSR-u bio prilagođen, da je sve što se ticalo hrišćanstva bilo izbačeno, isječeno i nije postojalo – ovako je u jednom intervjuu povodom svoje knjige ,,Jabuka sa jabuke“ (Albatros, Beograd, 2016) književnica Jelena Zelinska opisala svoj susret sa neobičnom književnom činjenicom o proslavljenom romanu Danijela Defoa, iskustvo šoka koje bi s manjim ili većim odstupanjima mogao imati svaki savremeni evropski čitatelj.
Slučajevi adaptacije ili cenzure književnih djela nisu rijetki, te nisu mimoišli ni klasike. Da nije bilo moralističkih, političkih, religijskih i sličnih intervencija u tekstu, danas bismo Guliverova putovanja nedvosmisleno prepoznavali kao sumornu političku satiru, Pinokija kao lika koji zbog raznih nepočinstava skončava na vješalima, Šeherezadine priče kao neku vrstu seksualnog priručnika, dok su bajke braće Grim priređivači ,,rasteretili“ viška erotike i nasilja.
Priča o priređivanju romana o brodolomniku Robinzonu Krusou ipak zaslužuje znatniji osvrt srpske čitalačke publike zbog više znakovitih činjenica. Ona početna jeste da je to prvi engleski roman koji je preveden na srpski jezik. Prevod Somborca Nikolaja Lazarevića štampan je u Budimu 1799. godine, na 658 stranica od čega i sedam ilustracija, osam decenija nakon objavljivanja originala. Novce za štampanje, 1.500 forinti, obezbijedio je mecena Petar Asimaković, uz uslov da prevod bude prijemčiv običnom narodu, u duhu prosvetiteljstva. Iako roman nije preveden direktno s engleskog originala već posredno s prevoda na njemački, po zapisima Jovana Deretića ovo Lazarevićevo djelo najvjernije je izvorniku među mnogim ,,robinsonijadama“ koje su se javile u srpskom izdavaštvu u 19. vijeku. Rečene robinsonijade, djela o vaspitanju djece i omladine s književnim predloškom Defoovog romana, pratile su evropski trend koji je u drugoj polovini 18. vijeka proklamovao Žan Žak Ruso u djelu ,,Emil ili o vaspitanju“, gdje se izričito savjetuje da ,,Robinzon Kruso“ bude jedino djelo koje mladež treba i mora da čita. Usputna zanimljivost je i to što je prvi, Lazarevićev prevod u naslovu imao podatak da je djelo pisano rukom Robinzona Krusoa, čime je dodatno rasplamsavana čitalačka znatiželja (,,Životъ i črezvыčaйna priklюčeniя slavnago Angleza Robinzona Krusse otъ Iorka, sobstvennoю rukoю ego pisana. Častь pervaя“).
Pobjedom Vukove reforme, robinsonijade vospitavaju generacije i generacije mladih Srba, pa se u srpskoj kulturi teško može izdvojiti pandan uticaju jednog stranog romana na društvo kakav je imao roman o sudbini čuvenog brodolomnika. Stoga je ovaj roman s pravom značajan dio knjige Jelene Zelinske ,,Jabuka sa jabuke“, koju čini skup eseja i priča o preplitanju književnih i šire kulturnih uticaja u Evropi.
Kako bi izgledalo evropsko i u njemu srpsko društvo danas, da dvadesetih godina prošlog vijeka Jernej Čukovski, onaj kojega naša scena najviše poznaje kao pisca kanonskog djela za djecu ,,Dr Jojboli“, nije iz originala Defoove autobiografske knjige o duhovnom putu jednog trgovca, moreplovca i brodolomnika, izbacio doslovno svaki pomen Boga i religije? U eseju Zelinske ,,Trojica s ostrva Očajanja“, sudbine Defoa, Krusoa i Čukovskog poistovjećene su duhovnim posrnućem i traganjem za vjerom.
,– Sada sam na svoju prošlost gledao s takvom mržnjom, tako sam se užasavao onoga što sam činio, da je moja duša od Boga molila jedino izbavljenje od bremena grijeha koji ju je ugnjetavao i lišavao spokoja – jedna je od brojnih rečenica koju su prevodi izbacili. U originalu, ona je djelić Krusoovih duhovnih borbi na pustom ostrvu, a jednako bi se mogla pripisati i ostaloj dvojici protagonista eseja Jelene Zelinske – Defou, kojega je politička borba i zalaganje za više stepene društvenog morala dovelo do gubitka imetka i stuba srama, kao i Čukovskom, književniku kojega su sovjetske vlasti natjerale da ,,revidira“ stavove, ,,umoči pero u sopstvenu krv“ i napiše ono što nije želio. Dio eseja o Čukovskom Zelinska naslovljava ,,Mučenik“, jedan će savremenik o njemu zapisati da je ,,divljao u osami, ne nalazeći puta koji bi mu bio po duši, bez istinskog glasa, bez ljubavi, bez vjere“, dok će se sam Čukovski, žestoko mučen nesanicom, crno našaliti u dnevniku: ,,Ja sam jedinstveno biće: mogli bi da me pokazuju za novac – i ne spavam, i nisam se ubio.“
Bi li našao spokoja, onaj čije su makaze predvojile suštinu ovog romana, da je mogao zavapiti, kako su često vapili Defo i Kruso – Gospode, budi mi pomoćnik jer se nalazim u velikoj nevolji! No, u ,,adaptaciji“ Čukovskog, koja će poslužiti najštampanijim srpskim izdanjima, Bogu se ne moli, i Bogu se ne zahvaljuje. Tako je jedan od presudnih trenutaka djela, kada se Kruso nakon brodoloma konačno dohvati kopna, koji u originalu glasi: ,,Našavši se na zemlji, zahvalih Bogu za spasenje svog života, išao sam obalom i dizao ruke k nebu“, u izdanjima koja i danas pretežno pune police školskih biblioteka u bivšoj Jugoslaviji glasi: ,,Počeo sam da trčim i skačem, i čak sam pevao i igrao.“
I u konačnom, da li bi postjugoslovenskom čitatelju naslov ovog teksta djelovao manje neobično, da su makaze Jerneja Čukovskog ostavile Robinzona Krusoa da odmisli svoj duhovni put do kraja…
