Piše: Vuk Bačanović
Istorija pamti zemlje koje su ugasili ratovi i raselili narodi, kao i one koje su, prelazeći iz ruke u ruku, zajedno s gospodarima mijenjale i ime; ali bilo je i zemalja čudnije sudbine: najprije su tiho osvanule u starostavnim spisima, potom se iz njih preselile na kartu, da bi, s vremenom, upravo ta karta postala najčvršći dokaz da ne samo da su postojale odvajkada, već štoviše i u podsvijesti vlastitog stanovništva. Takvoj vrsti pripada i „Crvena Hrvatska“. Njena povijest nije toliko povijest jedne ranosrednjovjekovne zemlje, naroda ili političke oblasti, koliko povijest učenog naziva koji je iz jedne poznosrednjovjekovne hronike zakoračio u ranonovovjekovnu književnost, a odatle, već sasvim osokoljen, u moderne nacionalne rasprave i propagandne mašinerije. Na tom dugom putu naziv je neprimjetno ostao bez navodnika, stekao granice, vladare i podanike, a naposljetku, kao što biva s tvorevinama koje dovoljno dugo traju na papiru, dobio je čak i sopstvenu podsvijest.
Podsvijest kao povijest
Najpotpuniji moderni oblik tog mita dao je franjevac i istoričar Dominik Mandić u knjizi Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora. Kamen temeljac njegove konstrukcije bio je Ljetopis popa Dukljanina, tačnije njegovo deveto poglavlje, u kojem se opisuje navodni sabor na Duvanjskom polju i podjela kraljevstva najprije na Primorje i Zagorje, a zatim Primorja na Bijelu Hrvatsku, od Duvna prema Istri, i Crvenu Hrvatsku, od Duvna do Drača, nazvanu i Gornjom Dalmacijom. Ono što je u Ljetopisu bilo dio legendarne geografije jednog slovenskog kraljevstva Mandić je pretvorio u precizan etnički i državnopravni dokument iz VIII vijeka. Naziv „Crvena Hrvatska“ za njega nije označavao isključivo oblast, nego je dokazivao da su Zahumlje, Travunija i Duklja bile hrvatske zemlje i da su njihovi stanovnici bili Hrvati. Vjerodostojnost takvog čitanja pokušao je dodatno potkrijepiti tvrdnjom da je Ljetopis između 1149. i 1153. napisao dvojezični romanski sveštenik iz Bara, koji je navodno neposredno poznavao etničke prilike svoga zavičaja, kao i pretpostavkom da se u prvom dijelu djela sačuvao još stariji spis Kraljevstvo Hrvata, sastavljen upravo u Duklji. Iz toga je izveo krajnje ambiciozan zaključak da je prostor od Cetine, odnosno Neretve, do Drima bio naseljen Hrvatima već u VII vijeku, da je Duklja do sredine XII vijeka bila „isključivo hrvatska zemlja“, da su njeni vladari bili hrvatski, a njeno katoličanstvo dokaz hrvatstva. Čak su i Nemanjići, preko navodnih predaka iz Ribnice, u njegovom završnom računu postali dinastija hrvatskog porijekla. Nije izostala ni kasnija „hrvatska predaja u Crnoj Gori“, koja je trebalo da pokaže da su Crnogorci, uprkos vijekovima srpskog imena, srpske crkve, srpske državne tradicije i sopstvenog crnogorskog regionalnog identiteta, u nekom dubljem sloju ipak sačuvali „hrvatsku podsvijest“. Istorijska nauka je, međutim, pokazala svoju neprijatnu naviku da ne poštuje pretenciozne autorske zaključke, naročito kada se legendarni tekst proglašava etnografskom zabilješkom.
Osnovni problem Mandićevog postupka nije bio u tome što je postavio smjelu tezu. Nauka se ne razvija tako što se smjele teze zabranjuju, nego tako što se od njih traže smjeli dokazi. Problem je bio u tome što su izvori iz različitih razdoblja, različitih žanrova i različitih političkih sredina tretirani kao da svi popunjavaju jedan isti etnički upitnik. Srednjovjekovna hronika, katolička crkvena pripadnost, putopis Evlije Čelebije, iskaz nekog Crnogorca u Carigradu iz XIX vijeka i novinski naziv „Hrvat-baša“ za vođu carigradske crnogorske zajednice spojeni su u neprekinuti lanac koji bi trebalo da vodi sve do doseljavanja Hrvata u VII vijeku. Karike tog lanca ponekad su međusobno udaljene po pet ili deset vjekova, ali se to nadoknađuje pretpostavkom da je narodna svijest, ili još bolje podsvijest, sve vrijeme u sebi uredno sačuvala nepostojeći arhiv koji bi joj potvrdio prvobitnu etničku pripadnost.
Čelebijin navod putopisnog da su stanovnici Pive „čisti, pravi Hrvati“ ne predstavlja svjedočanstvo o tome kako su se Pivljani sami nazivali, nego spoljašnju oznaku osmanskog putopisca čija je etnička i geografska terminologija bila izuzetno široka, nestalna i prilagođena osmanskom pogledu na balkanske krajeve. Čelebija imenom Hrvata ne označava samo stanovnike istorijske Hrvatske: „hrvatskim“ naziva naoružane pratioce koje je dobio u okolini Foče, muslimanske krajišnike i gazije iz Bosne i Hercegovine, kao i različite grupe stanovništva jadranskog zaleđa koje drugdje naziva uskocima, Vlasima, Morlacima ili Crnogorcima. Njegova rečenica o Pivi zato više govori o elastičnosti osmanske putopisne nomenklature nego o navodnoj hrvatskoj nacionalnoj svijesti pravoslavnih plemena u crnogorskim brdima. Uz to, formulacija „čisti, pravi Hrvati“ ušla je u nacionalne rasprave preko Fehima Spahe i njegovog čitanja starog carigradskog izdanja Čelebijinog putopisa, dok savremena istraživanja upozoravaju da su starija izdanja i prevodi tog djela bili nepotpuni, tekstološki nepouzdani i zasnovani na rukopisima koji nisu bili Čelebijin autograf. Još je važnije što takvu tvrdnju o hrvatskom identitetu Pivljana ne potvrđuje nijedan drugi savremeni izvor, a naročito nijedan izvor domaće provenijencije: nema je u crkvenim zapisima, poveljama, plemenskim predanjima, lokalnim rodoslovima niti u bilo kojem drugom svjedočanstvu nastalom u samoj Pivi ili njenom neposrednom okruženju.
Slično tome, ni „Hrvat-baša“ nije bio trag nekakve autentične hrvatske etničke tradicije prenesene iz Crne Gore, nego naziv starješine crnogorskih radnika u osmanskoj prijestonici. Sam naziv pripadao je onome što se u istorijskoj antropologiji naziva Fremdbezeichnung, spoljašnjom i okolnostima nametnutom oznakom, koja je ujedno služila kao zaštitno ime: Crnogorci su se u Carigradu predstavljali kao Hrvati iz Dalmacije jer im je, u vrijeme gotovo neprekidnih crnogorsko-osmanskih sukoba, pod tim imenom bilo lakše da dobiju posao, izbjegnu sumnju vlasti i uopšte prežive u osmanskoj prijestonici. Bila je to administrativna maska i praktična strategija opstanka, a ne etnička istorija donesena sa Cetinja, iz Crmnice ili iz Katunske nahije. Karike Mandićevog lanca ponekad su međusobno udaljene po pet ili deset vjekova, tokom kojih u izvorima nema nikakve potvrde o postojanju hrvatske svijesti u Crnoj Gori, ali se ta praznina nadoknađuje pretpostavkom da je narodna svijest, ili još bolje podsvijest, sve vrijeme u sebi uredno čuvala nepostojeći arhiv koji bi joj potvrdio prvobitnu etničku pripadnost.
Takva „hrvatska podsvijest“ Crnogoraca kako je doslovno prozvao Mandić spada među one naučne pojmove koji su utoliko pouzdaniji ukoliko se manje mogu dokazati. Kada se ljudi u izvorima nazivaju Hrvatima, to je dokaz da su Hrvati. Kada se nazivaju Srbima, to je samo posljedica političke vlasti, uticaja pravoslavne crkve ili naknadne asimilacije. Kada sebe nazivaju Crnogorcima, to je regionalno ime ispod kojeg i dalje drijema Hrvat. Kada se uopšte ne izjašnjavaju, tada, razumije se, progovara podsvijest. Riječ je o savršenom istoriografskom mehanizmu: nijedan ga izvor ne može opovrgnuti, jer se svaki suprotan izvor proglasi dokazom koliko je potisnuti prvobitni identitet bio duboko zakopan.
Vuk Bačanović: Draga djeco, ne palite oltar prije prijave na recepciji
Kako je stvarnost poimao mletački dužd?
Ako zanemarimo ovu pseudonaučnu tendenciju traženja onoga što smo unaprijed zacrtali da trebamo naći, ostaje nam savršeno logično pitanje: gdje se naziv „Crvena Hrvatska“ prvi put pouzdano pojavljuje i šta je u tom izvoru značio? Odgovor nas ne vodi ni u VII, ni u IX, ni u XI vijek, nego u Veneciju sredinom XIV vijeka. Mletački dužd Andreja Dandolo u svojoj Opširnoj hronici opisuje legendarnog kralja Svetopluka, koji navodno dijeli „kraljevstvo Dalmacije“ na četiri oblasti: od polja Dalme do Istre nalazi se Bijela Hrvatska, od Dalme do Drača Crvena Hrvatska, u planinskom zaleđu od Drine prema Makedoniji Raška, a s druge strane Drine Bosna. Na prvi pogled, to izgleda kao jasno svjedočanstvo o staroj političkoj geografiji. Upravo je tako i korišćeno: ako dužd XIV vijeka opisuje podjelu iz IX vijeka, mora da je raspolagao nekim veoma starim izvorom, po mogućnosti samim Ljetopisom popa Dukljanina.
Novija analiza Predraga Komatine (Predrag Komatina, „Andreja Dandolo i Letopis popa Dukljanina“, Istorijski časopis LXXIV (2025)), međutim, pokazuje sasvim drugačiji put nastanka te podjele. Dandolo nije prepisivao Ljetopis popa Dukljanina. On je kombinovao podatke iz ranije zapadne istoriografije, naročito iz djela splitskog Tome Arhiđakona i geografskog nasljeđa Isidora Seviljskog, sa političkom geografijom sopstvenog vremena. Toma Arhiđakon poznavao je široku, antičku Dalmaciju koja se protezala od područja Drača do Istre, kao i užu, primorsku Dalmaciju, te Hrvatsku kao posebnu, pretežno planinsku oblast. Dandolo je od tih različitih geografskih slojeva napravio urednu četvorodijelnu shemu. Drugim riječima, nije pronašao staru kartu, nego ju je sastavio.
Posebno je poučno kako Dandolo postupa s Dukljom. Toma Arhiđakon piše da je Dioklecijan podigao grad Duklju „u zemlji Geta, koja se sada zove Srbija ili Raška“. Dandolo tu odrednicu mijenja i grad smješta u „Crvenu Hrvatsku, koja je dio Dalmacije“. Nije, dakle, neki drevni izvor obavijestio Dandola da se Duklja nalazila u Crvenoj Hrvatskoj. Naprotiv, pred njim je stajao tekst koji je područje nazivao Srbijom ili Raškom, a on ga je prilagodio sopstvenoj geografskoj konstrukciji. „Crvena Hrvatska“ ovdje nije arheološki nalaz zakopan u rečenici, nego Dandolova redaktorska zamjena.
To mijenja čitavu genealogiju mita. Starije tumačenje polazilo je od toga da je Dandolo koristio Ljetopis popa Dukljanina, pa je sličnost dva teksta uzimana kao dokaz starine Ljetopisa. Komatinina analiza pokazuje obrnuto: Dandolo nije poznavao tekst Ljetopisa kakav danas imamo, nego je sastavljač Ljetopisa koristio Dandola. Hronika mletačkog dužda zato nije dokaz da je Ljetopis postojao prije 1350. godine. Najraniji pouzdani tragovi teksta koji će kasnije biti nazvan Ljetopisom popa Dukljanina javljaju se tek oko 1500. godine u takozvanoj hrvatskoj redakciji, zatim u Marulićevom latinskom prevodu iz 1510. i u latiničnom prepisu koji je 1546. godine u Omišu načinio Jerolim Kaletić, vjerovatno tamošnji sveštenik, prema ranijem prepisu Dmina Papalića.
Ni tu se problem ne završava. Latinski tekst Ljetopisa sačuvan je u rukopisima iz sredine XVII vijeka, dok je Mavro Orbin 1601. prvi objavio njegov navodni italijanski prevod. Tek Orbin podrobno objašnjava ko je bio „pop Dukljanin“: barski sveštenik koji je oko 1170. napisao slovensku istoriju, pa je zatim preveo na latinski. Ta priča je vijekovima prihvatana kao biografska činjenica, iako se pisac ne može nezavisno potvrditi. Istraživanje rane dubrovačke istoriografije pokazuje da su mnogi dijelovi Ljetopisa sastavljeni od građe koja kruži upravo u humanističkom Dubrovniku i Dalmaciji: od Porfirogenita, lokalnih legendi o postanku Dubrovnika, Ludovika Crijevića Tuberona, dubrovačkog humaniste i istoričara s početka XVI vijeka, dubrovačkih anala i drugih pisaca. Tamo gdje se nekada mislilo da Tuberon prepisuje drevnog Dukljanina, poređenje tekstova upućuje na suprotan zaključak: da je stvarni autor Ljetopisa svoju priču oblikovao prema Tuberonu.
Ko je istorijski pop Dukljanin?
Komatinina rekonstrukcija tako nas, umjesto do bezimenog barskog sveštenika iz XII vijeka, dovodi do dubrovačkog humanističkog istoričara, opata (igumana), benediktinskog kaluđera Mavra Orbina (1563-1614) kao stvarnog sastavljača i redaktora teksta u obliku u kojem ga prvi put poznajemo: prvi dio preradio je prema Marku Maruliću, priču o osnivanju Dubrovnika uzeo od Tuberona, a ostatak sklopio od Ranjininih anala, vizantijskih izvora, dubrovačkog predanja i ponekog danas izgubljenog spisa. Do Marulića je ta građa stigla posredstvom njegovog sugrađanina Dmina Papalića, koji je oko 1500. godine u Markovićima u Krajini pronašao i prepisao jedan danas izgubljeni tekst pisan „hrvatskim pismom“.
Ne znamo ko je taj tekst sastavio niti iz kakvog ga je neposrednog predloška preuzeo, ali Komatinina analiza pokazuje da je njegov sastavljač već koristio Dandolovu hroniku iz XIV vijeka, pa se iza Papalićeve „stare knjige“ ne može tražiti autentični barski ljetopisac iz XII vijeka. Na Papalićevu molbu Marko Marulić je 1510. taj spis preveo na latinski pod naslovom Regum Delmatiae atque Croatiae gesta, dok je Jerolim Kaletić 1546. načinio novi prepis sa Papalićevog primjerka. „Pop Dukljanin“ dakle nije pisac iza djela, nego Orbinov pseudonim, ime pod kojim je jedna humanistička kompilacija stekla privid srednjovjekovne starine i autoritet izvora koji niko nikada nije vidio u njegovom navodnom izvornom obliku.
Humanističke kompilacije nisu romani u današnjem smislu; one spajaju dokumente, usmena predanja, biblijske obrasce, lokalne legende, učenu geografiju i političke potrebe svoga doba. Ali upravo zato se ne mogu čitati kao zapisnik sa sabora održanog pet ili šest vjekova ranije. Crvena Hrvatska je stvarna kao isključivo kao drevna istoriografska ideja, baš kao i kralj Svetopluk, sabor u Dalmi i četverodijelna podjela Kraljevstva Slovena u svijetu teksta. Ono što nije dokazano jeste da je izvan tog teksta postojala zemlja koja je nosila to ime, imala takve granice i predstavljala južni dio zamišljenog hrvatskog prostora.
Savremeni izvori naspram kasnijih konstrukcija
Kada se okrenemo izvorima bližim vremenu o kojem se govori, Crvena Hrvatska iščezava. Konstantin Porfirogenit u X vijeku poznaje Hrvatsku, Srbiju, Zahumlje, Travuniju, Konavle, Duklju i Paganiju, ali ne poznaje ni Bijelu ni Crvenu Hrvatsku kao dvije polovine jedne jadranske države. U njegovoj predstavi najranije istorije južnoslovenskog prostora postoje dvije šire doseljeničke cjeline, Hrvati i Srbi, dok su pojedinačne kneževine izraz političke podjele bliže njegovom vremenu. Komatina zaključuje da je Porfirogenit i Dukljane svrstavao u širi srpski okvir, iako to u poglavlju posvećenom Duklji nije izričito ponovio. Dalmacija je kod njega najširi geografski pojam, Hrvatska i Srbija predstavljaju sljedeći nivo podjele, a pojedine kneževine najuži.
Sličnu sliku daju izvori XI vijeka. Jovan Skilica razlikuje Srbiju i Tribaliju, pri čemu Tribalija označava Duklju, ali stanovništvo i vladarski krug Stefana Vojislava i njegovih nasljednika naziva Srbima. U zemlji Tribala, dakle u Duklji, carska vojska se bori protiv Srba. To nam pokazuje da su geografski naziv zemlje i širi identitet stanovništva mogli stajati jedan pored drugog.
Još je neposredniji pečat kralja Konstantina Bodina, na kojem se on naziva protosevastom i eksusijastom „Duklje i Srbije“. To je dokumentarni izvor iz samog vladarskog okruženja, a ne kasnija hroničarska rekonstrukcija. Bodinova titula ne dokazuje moderni nacionalni program, ali pokazuje kojim se političkim pojmovima njegova vlast zaista opisivala. Na pečatu postoje Duklja i Srbija. U latinskim izvorima Bodin i njegov otac Mihailo nose titulu kraljeva Slovena. Crvena Hrvatska se ni ovdje ne pojavljuje, iako bi joj to, prema Mandićevoj rekonstrukciji, bilo prirodno mjesto. Ona se, izgleda, u sopstvenoj državi ponašala neobično stidljivo i izlazila pred javnost tek kada je mletački dužd tri vijeka kasnije posegnuo za perom da zabilježi njeno postojanje.
Vuk Bačanović: Sarajevo, ili kako su se civilizacije susrele, a čovjek nije došao
Dubrovačka bosnifikacija kao sličan fenomen venecijanske kroatizacije
Koliko je postupak stvaranja etničkih i državnih kontinuiteta na osnovu srednjovjekovnih istoriografskih konstrukcija rizičan, najbolje pokazuje dubrovačka percepcija Bosne. Kako je pokazao Bogumil Hrabak u radu „Tradicija o srednjovekovnoj Bosni u Dubrovniku XV i XVI veka“, u prvobitnoj redakciji anonimnih Dubrovačkih anala s kraja XV vijeka, a zatim još izrazitije u njihovoj opširnoj redakciji, koju je sredinom XVI vijeka sastavio Nikola Ranjina, naziv „Bosna“ ne označava uvijek stvarnu srednjovjekovnu bosansku državu, nego se širi na gotovo čitavo slovensko zaleđe Dubrovnika, a naročito na prostore i ličnosti srpske istorije.
Tako se srpski kralj Stefan Uroš I Nemanjić, s kojim Dubrovčani ratuju i sklapaju mir 1253. i 1257. godine, naziva „kraljem Bosne“ (re de Bosna), Stefan Dušan postaje „kralj Stefan od Bosne“, a Nikola Altomanović „gospodarčić Bosne“. U Kosovskoj bici protiv Turaka bore se „Bosanci“, koje predvode „despot Lazar, kralj Bosne“, Vuk Branković i Vlatko Vuković. Kod Ranjine je i Bodin kralj Bosne, Nemanja raški ili bosanski kralj, a Nemanjići Bosanci. Istu sliku dodatno razvija dominikanac Serafin Raci u djelu La Storia di Raugia, pisanom krajem XVI vijeka: Bodin je ponovo bosanski kralj, Nemanja Bosanac, Nikola Altomanović bosanski velikaš, dok je gotovo cjelokupna predkosovska istorija Srbije smještena u bosanski okvir. „Bosna“ u tim spisima, dakle, nije precizna oznaka jedne države, još manje dokaz jedinstvenog etničkog identiteta njenih stanovnika, nego široki hroničarski naziv za unutrašnjost iza Dubrovnika, u koju su njegovi pisci, prema potrebama i predstavama vlastitog vremena, smještali i veliki dio srpske prošlo
Pred nama je, u osnovi, isti hroničarski postupak kojim Andreja Dandolo u XIV vijeku uređuje slovenske zemlje Balkana. Kao što Dandolo različite antičke, crkvene i političko-geografske podatke slaže u urednu četvorodijelnu shemu Bijele Hrvatske, Crvene Hrvatske, Raške i Bosne, tako dubrovački analisti raznoliku prošlost svoga zaleđa podvode pod njima najbliži i najrazumljiviji naziv Bosne. Razlika je u tome što Dandolo stvara gotovo kartografsku klasifikaciju, dok dubrovačka tradicija „bosanizuje“ ličnosti i događaje koji su joj dolazili iz unutrašnjosti. Ali u oba slučaja hroničar ne prepisuje nekakav srednjovjekovni katastar, nego prošlosti nameće red koji je razumljiv njegovom vremenu. Ako bismo takve nazive čitali doslovno, morali bismo zaključiti ne samo da je Duklja bila Crvena Hrvatska nego i da su Dušan, Nemanja, Lazar i Brankovići pripadali nekakvoj velikoj bosanskoj državnoj i etničkoj neprekidnosti.
Kraj podsvijesti
Upravo to je ključ za razumijevanje Crvene Hrvatske. Ona nije istorijska laž u banalnom smislu, niti je Andreja Dandolo sjedio u duždevoj palati s namjerom da obmane buduće Crnogorce, Srbe ili Hrvate. Ona je intelektualna geografska konstrukcija svoga vremena, nastala spajanjem antičke Dalmacije, Tomine predstave o Hrvatskoj, Dandolovog poznavanja jadranskog prostora i njegove potrebe da prošlost uredi u simetričnu cjelinu. Kasniji pisci su tu shemu preuzeli, dopunili i smjestili u priču o drevnom slovenskom kraljevstvu. Moderni istoričari u svojim državotvornim tendencijama potom su književnu geografiju pročitali kao nacionalni katastar.
Kraj mita o Crvenoj Hrvatskoj zato ne znači brisanje današnjih nacionalnih Hrvata iz istorije južnog Jadrana, poricanje katoličkog nasljeđa Duklje i na kraju krajeva cijelog srpskog naroda ili sprečavanje hrvatskih kulturnih uticaja u Boki, Baru i drugim primorskim oblastima. On znači nešto mnogo skromnije i naučno neophodnije: priznanje da ne postoji pouzdan dokaz o ranosrednjovjekovnoj državi ili etničkoj oblasti pod imenom Crvena Hrvatska koja se prostirala od Cetine do Drima. Naziv se prvi put pouzdano javlja kao dio poznosrednjovjekovne hroničarske sheme, a njegova kasnija slava pripada istoriji književnosti, bujne medijevalne kartografske mašte i nacionalnih ideologija.
Crvena Hrvatska, dakle, nije iščezla; samo je, poslije dugog i prilično bučnog boravka na kartama i u nacionalističkim raspravama, vraćena na mjesto gdje je jedino pouzdano nalazimo: među korice prastarih knjiga, u svijet njihovih intelektualnih klasifikacija i hronoloških konstrukcija. A „hrvatsku podsvijest“ Crnogoraca možda je najbolje ostaviti upravo tamo gdje ju je njen tvorac smjestio, u dubini nedostupnoj provjeri, gdje se od nje ne traže savremena svjedočanstva, niti ijedna od onih suhoparnih isprava kojima istorijska nauka, po svom rđavom običaju, kvari rđavo osmišljene legende.
