Piše: Vuk Bačanović
Istaknuti sarajevski reditelj i javni intelektualac Dino Mustafić je u tekstu „Bosna i Hercegovina i opasne igre nacionalista o zemlji ‘rata civilizacija’“ sasvim tačno primijetio da društva ne razaraju same ljudske razlike, nego političke elite koje ih, kada zatreba, naoružaju, postroje i pošalju u rovove. Ali je potom iz te razumne i trezvene misli svečano izveo Bosnu kao viševjekovni „susret civilizacija“, gotovo kao da su ovdašnja složena klasna društva bila jedan beskrajni interkulturalni prijem, sa zvonicima i minaretima kao scenografijom, samo bez meze i sa povremenim pokoljem koji se nezgodno pojavi u kadru.
Sve podsjeća na onu priču kad su se u Sarajevu jednoga jutra susrele civilizacije.
Islam je došao iz pravca Baščaršije, pravoslavlje iz Stare crkve, katolicizam je prošetao od Katedrale, a judaizam je kasnio navodno zbog toga jer je u Sarajevu gotovo nemoguće naći parking. Stali su jedni naspram drugih, pogledali se i ustanovili da se susreću već pet stotina godina.
„Osobito divan susret“, reče katolicizam.
„Zaista veličanstven“, reče islam.
„Izvinite što kasnim“, reče judaizam. „Tražio sam svoje. Ispostavilo se da je dosadašnji susret civilizacija bio toliko uspješan da nas je od čitave civilizacije ostalo za jedan kućni savjet.“
„A ko je vlasnik ove zemlje na kojoj se susrećemo?“, upita pravoslavlje.
Tada nastade neprijatna tišina, jer je zemlja pripadala agi, begu, manastiru, vakufu, državi, banci, srpskom domaćinu ili stranom investicionom fondu, zavisno od vijeka u kojem se susret održavao.
Ali civilizacije su odlučile da ne kvare svečanost prostotom razgovora o novcu. Slikale su se ispred četiri bogomolje, napisale projekat o interkulturalnom dijalogu i dobile sredstva za naredni susret civilizacija.
Istorijski neprijatelji, naravno, ne postoje. Nijedno ljudsko biće, pa prema tome ni narod, ne rađa se sa genetskom željom da zapali komšijinu kuću, kao što se nijedna konfesija ne budi ujutro sa spontanom potrebom da proširi komšijsko ili vlastito groblje. Ljudske različitosti same po sebi ne proizvode ratove. Da proizvode, svako porodično okupljanje završavalo bi međusobnim pokoljem. Desi se, naravno, da se familija, doduše zbog međe ili ostavinske rasprave, proredi do nivoa najužeg porodičnog kruga, ali ne toliko često da nam pokvari osnovnu nit argumentacije.
Dakle, teško da se istorija Bosne i Hercegovine može opisati kao viševjekovni festival tolerancije na kojem su se kraljevi, oblasni gospodari, begovi, raja, kmetovi, veleposjednici, poreznici, vojnici i činovnici držali za ruke i pjevali o kulturnom bogatstvu. Nije svaki zajednički prostor automatski isto što i zajednica, niti blizina različitih bogomolja automatski dokazuje jednakost pred zakonom, jednak pristup zemlji, vlasti, obrazovanju, oružju i društvenom višku.
Tu bi se, otprilike, pojavio Marvin Haris, pokvario svečanu atmosferu i pitao:
Ko posjeduje zemlju?
Ko uzima porez?
Ko kontroliše distribuciju prikupljenog poreza?
Ko radi, a ko tumači smisao rada?
Ko odlučuje kada će početi rat i ko će u tom ratu poginuti?
Organizatori susreta civilizacija odmah bi ga zamolili da napusti salu, jer se čovjek očigledno ne razumije u duhovnost.
Haris bi, kao materijalistički antropolog, vjerovatno prvo zavirio u žitnicu, katastar, trezor, poreske knjige i vojni budžet, pa tek onda u „dušu“ civilizacije. Jer, prije nego što ljudi počnu masovno umirati za simbole, obično se negdje već vodi veoma konkretan razgovor o zemlji, trgovačkim putevima, radnoj snazi, porezima, funkcijama, koncesijama i vlasništvu
Riječ „susret“ je, uostalom, čudesno elastična. Susreli su se i poreznik i seljak, feudalac i kmet, okupator i podanik, žandarm i štrajkač. Neko je u tom susretu donio hljeb, neko tapiju, neko sablju, a neko potvrdu da je sve bilo u skladu sa tadašnjim propisima. Sa dovoljne istorijske distance, društvene nejednakosti lako se zaodijevaju patinom tradicije, odnosi prinude preimenuju u „složeno istorijsko nasljeđe“, a poredak zasnovan na gospodarenju i potčinjavanju naknadno predstavlja kao oblik kulturne razmjene između strana čiji su materijalni položaj i sredstva moći bili izrazito nejednaki.
Vuk Bačanović: Crna Gora koju je trebalo izmisliti i Crna Gora koja se pobunila
Upravo u takvim porecima ljudske razlike same po sebi rijetko predstavljaju neposredan uzrok masovnog nasilja. One postaju politički djelotvorne tek kada se ugrade u odnose svojine, poreske obaveze, pravne nejednakosti, sisteme privilegija i borbu za vlast i materijalne resurse. Vladajući slojevi tada najprije uvjere potčinjenog čovjeka da mu pripadnost određenoj zajednici daje posebno dostojanstvo, zatim mu objasne da su za njegovu bijedu odgovorni pripadnici neke druge zajednice, a potom od njega uzmu ljetinu, nametnu mu porez i odvedu sina u rat. Na kraju mu ostave zastavu i spomenik, dok zemlja, vlast i prikupljeni višak i dalje ostaju u rukama onih koji su mu objasnili zbog koga je u užasnom položaju.
Tako nastaje ono što će se naknadno nazvati „sukobom civilizacija“.
U stvarnosti, redovno je riječ o borbi za zemlju, poreze, trgovačke puteve, radnu snagu, političku vlast i pravo na prisvajanje društvenog viška.
Postojeće razlike zato nije neophodno izmišljati. Dovoljno ih je izdvojiti iz mnoštva drugih obilježja, proglasiti presudnim, institucionalno učvrstiti i povezati sa određenim materijalnim interesima. Mustafićeva kritika nacionalističkog svođenja čovjeka na jednu jedinu pripadnost zato ostaje polovična, a upravo zbog te polovičnosti i vrlo štetna. Ona, doduše, ispravno razobličava generisani mit o vjekovnoj mržnji, ali ga istovremeno zamjenjuje idiličnom predstavom Bosne kao prostora neprekidnog „susreta civilizacija“ koje kao da su egzistirale u pravnom i ekonomskom vakuumu dok nisu došli neki zli i pokvareni ljudi da tu idilu naruše.
Zbog toga jedina ozbiljna alternativa i mitu o vjekovnoj mržnji i mitu o vjekovnoj harmoniji jeste učenje iz stvarne istorije, prihvaćene u svoj njenoj složenosti i protivrječnosti. To znači proučavati društvene hijerarhije, poreska opterećenja, pravne nejednakosti, odnose gospodarenja i potčinjavanja, pobune, nagodbe, solidarnosti, diskriminacije, zajednički život i zajednička stradanja, ali i načine na koje su sva ta iskustva ugrađivana u naše identitete, kolektivna sjećanja i traume. Tek kada razumijemo kako su istorijski odnosi moći, stvarne nepravde i naknadna tumačenja prošlosti oblikovali predstave koje zajednice imaju o sebi i drugima, možemo iz istorije nešto naučiti, umjesto da je pretvaramo u romantičarsku scenografiju ili džinovski podrum u kojem se kisele naslijeđeni strahovi.
Na kraju su se civilizacije ponovo okupile.
„Jesmo li, dakle, nešto naučile iz istorije?“, upita katolicizam.
„Jesmo“, reče islam.
„Šta?“, upita pravoslavlje.
„Da smo se susretale“, odgovori islam.
„A ko je platio sve te susrete?“, upita judaizam.
Civilizacije se osvrnuše. U dnu sale stajala je prazna stolica sa natpisom: ČOVJEK.
„Šta će nam ova stolica?“, upita katolicizam.
„Vjerovatno neka instalacija“, reče islam.
„Smeta zajedničkoj fotografiji“, reče pravoslavlje.
„Možda je nečija“, reče judaizam.
Vuk Bačanović: Kratka rasprava o ljiljanu, zakonu i drugim nesporazumima
„Nije ničija“, zaključiše ostali. „Prazna je.“
Stolicu su iznijeli, a zatim jednoglasno usvojili zaključak da je suživot uspio.
Čovjek se nije vratio. Od njega su ostali samo zastava i grobno mjesto.
Civilizacije su se dogovorile da će prije svog narednog susreta zbog toga proglasiti dan žalosti.
Dino Mustafić je dogovor proglasio krunskim dokazom njihovog vjekovnog prožimanja.
